Dana 06.06. 1993. je poginuo moj veliki i dobri prijatelj Begić Dursum- ” mali Duća”.
Dursum Begić -Duća je rodom iz Sanskog Mosta. Rođen je 06.06.1973. godine, a poginuo je 06.06.1993 godine.
Zanimljivo je to da je poginuo tačno na svoj 20 rođendan i da smo mu dan prije proslavili rođendan i bila je subota, a on je poginuo (umro u bolnici) u nedelju u 11 sati.
Mali Duća je trebao da ide sa ocem, koji je također zbog njega ostao u ratu i bio pripadnik 17 Vkbb cijeli rat, trebao je da ide na odmor u inostranstvo pred sami sukob sa HVO-m, u posjetu majci i sestrama i bojao se da mu mati neće dati da se vrati ponovo u Travnik.
Mali Duca je bio kurir druge čete, drugog bataljona, 17 Viteske krajiške brdske brigade.
Bio je strašno dobar borac i pripadnik prvo 7. brigade 1992 g. u Karauli, a poslije stvaranjem 17 VKBB i njen pripadnik.
Duća je bio jedino muško dijete u oca i majke i imao je jos dvije sestre i nije bio ozenjen.
Mali Duća smo ga zvali jer smo imali još jednog Dursuma (velikog) Duću i obadvojica su bili pripadnici jednog od najboljih vodova 17 Vkbb takozvani vod druge čete “”Tifusari””.
Mali Duća iako vrlo mlad je vec prošao vrlo teška ratišta, kao sto su Jajce, Karaula, Turbe, Visoko, Busovača itd itd.
Mali Duća je bio karatist prije rata i bio je i tad veliki borac i mislim da je dogurao do juniorskog viceprvaka u bivsoj Jugoslaviji i u ratu je bio vrlo srčan i hrabar borac.
Tog 6. juna su počeli prvi sukobi sa pripadnicima HVO-a, iako smo mi već u januaru 1993.godine ratovali protiv HVO-a u okolini Busovače, tačnije u Kaćunima.
Oni su (HVO) drzali sve u Travniku, a mi smo bili u kasarni i čak nam je bio zabranjen izlazak u grad da bi se izbjegli sukobi.
Lokalnim pripadnicima HVO-a su došle u ispomoć i ustaše (crnokošuljaši) iz Gruda i oni su se postavili na dominantnu kotu takozvani Avin, 601 m n/v, koja je bila 200 m udaljena od kasarne i oni su ponekad ispaljivali tromblone na nas u kasarnu, koliko su bili udaljeni.
Prije toga na tri mjeseca smo dobili za komadanta bataljona čovjeka koji nije imao nikakvo ratno iskustvo i to će mu biti prva ratna operacija “vatreno krštenje”, iako smo većinom svi borci bili već “stari” i prekaljeni borci na jajačkom, karaulskom, visočkom, turbetskom, busovackom i travničkom ratištu a stariji borci i na trnovsko-rogojskom ratištu.
Naša druga četa će biti i nosioc svi tih operacija od izlaska iz kasarne u noći 5. juna, napada na Jankoviće, zauzimanja sela Bilica, Ovčareva, Paklareva i izlaska na kotu Kik koja se nalazi dominantno na obroncima Vlašića.
Naša druga četa broji 116 boraca, ali mi imamo samo 57 cjevi, tridesetak automatskih pušaka, nekoliko ručnih bacaca i ostalo su papovke ili tandzere M48, zato što smo svoje naoruzanje dali za stvaranje 305. Jajacke brigade kasnije 705 brigade.
Naređeno mi je da u toku noći izvedem 57 mojih naoružanih boraca (a ostatak je ostao u kasarni) i ostatak drugog bataljona u naselje Bašbunar, a onda rano ujutro da uvedem mojih 57 boraca na kotu “Kukrika” i po mogućnosti do “Vranjeg Dola”, tako da bi dosli iza leđa Jankovcima i zaseoku Jedikovac odakle bi nastavili napad sa leđa koti Avion, a poslije na čišćenje Radića Brda i dalje sve do Paklareva što smo poslije i odradili i čak smo sa 28 boraca iz moje čete zauzeli i vrlo važnu i dominatnu kotu Kik na obroncima Vlašića prema Galici.
Uvlačim svoje saborce na kotu “Kukrika”, koja je obrasla samo šikarom i sitnim rastinjem, i onda mi komadant (neiskusni) preko motorole naređuje da stanem i ostanem tu nekih 80 metara ispred ustaške linije.
Moji saborci vileni i željni akcije, jer smo proveli u kasarni gotovo 4 mjeseca ko “bjesni psi “ili “konji pred trku”, nervozni, traže da krenemo u akciju, čak veliki Duća (Dusanka) odlazi sa dva tri saborca naprijed i sreće ustašku izvidnicu, neutralise ih i zarobljava dvije puske i pištolj.
Ali sad ustase pucaju po nama nasumično, gdje ce biti ranjen nas Deni a poslije i Muharem K.
Čujem se sa komadantom bataljona motorolom i kazem mu da ja krećem u akciju jer ne mogu vise zadrzati saborce Tigrove i Tifusare jer tu čekamo gotovo sat vremena.
On mi naređuje da dođem na Bašbunar u komandu da mu pokažem gdje sam na karti, a da moji ostanu tu.
Krećem i pozivam malog Duću da ide sa mnom, jer on je kurir i mozda će mi trebati.
Kaže mi da mu se ne ide, jer se osjeća nekako čudno i da bi vismše volio ostati tu sa borcima (čudno je to da mi je svaki moj prijatelj koji će poginuti isto to rekao kao da ima neki ruzan predosjećaj).
Krećem sam, jer je komanda udaljena nekih 800 metara ili kilometar odatle i dolazim kod travničkog vodovoda, na Bašbunar koji je bio udaljen nekih 200 m od mjesta gdje smo mi čekali spremni za akciju i tu srećem našu hrabru sanitetlijku Taibu-Tajci i dajem joj moju nitroglicerinku i punjenja za nju.
Tu se spreman da krenem prema komandi drugog bataljona i tad dotrci mali Duća i kaže mi uz osmijeh “idem i ja sa tobom”.
Krecemo uz pretrčavanje jer nas gađa snajper i stižemo do puta uz koji je bio drvored lipa tako da nas snajperista više ne vidi i penjemo se prema naselju Bašbunar i taman na raskrsnici kad se završava drvored tih lipa gdje moramo da ponovo pretrčavamo Duća se zaustavi uz tu zadnju lipu da popravi opasač koji ga je žuljao jer na njemu su bile okačene granate takozvane “pijane ustaše” (granate koje se ispaljuju sa puške).
Moram da naglasim da je mali Duća bio vrlo precizan sa tim granatama tako da je jednom na busovačkom ratistu uspio da ubaci “pijanog ustašu” u sanduk kamiona koji je bio u pokretu.
Ja nastavljam nekoliko koraka dalje i u tom trenutku čujem fijuk i eksploziju granate koja pada nekoliko metara iza nas.
Granata je bila minobacačka 82 mm i ispaljena je sa ustaških položaja koji su se nalazili između Šipovika i Pirota koja je pogodila tacno u raskrsnicu nekoliko metara Dući iza leđa.
Od udara detonacije padam, dižem se i potrcavam nekoliko koraka naprijed, okrećem se i vidim Duću kako leži na desnom boku, okrenut prema meni leđima i gleda prema meni preko svog desnog ramena i vidim mu krvavu liniju pored uha sve do vrha brade.
Vraćam se do njega, sjedam pored njega i povaljujem ga sebi na krilo, vidim mu rupi na vrhu potiljka veličine precnika nekih dva cm.
Pitam ga “boli li te Duća”, on mi odgovara da “ne boli” i tad snajperista sa Aviona poče opet da nas gađa jer smo bili na čistini.
Hvatam ga za prsluce i odvlačim za jednu staru riglovanu kuću i tu ga previjam i onda mi kaze da ga boli.
Dolaze mi pomoći momci iz naše prve čete i tovarimo ga u nekakvo auto od mještana i odvoze ga u bolnicu.
Akcija je obustavljena i poslije nekih dva sata uzimam sa sobom mog prijatelja i saborca Flamu i silazimo direktno od sanatorijuma (Bolnica za plućne bolesti i tuberkulozu) do bolnice i ulazimo u podrum bolnice i gdje srećem jednog doktora i pitam ga za našeg Duću.
On mi bez mnogo razmišljanja kaže da je on podlegao povredama.
Mi mu ne vjerujemo i pitamo gdje je mrtvacmčnica da mi to provjerimo i on nam kaže da je na spratu to jest u prizemlju. Penjemo se ja i Flame Flamenko Bahtić i nalazimo mrtvačnicu i u mrtvačnici je 5-6 mrtvih na stolovima pokrivenih bjelim časafima.
Otkrivamo lica jednog po jednog mrtvog (prepoznajem među mrtvima i gazdu slastičarne Egipat kojeg je neko ubio tu noć) i sve smo ih pregledali osim jednog i nadamo se da se doktor prevario i pogrješio.
Otkrivamo zadnjeg mrtvog i nalazimo našeg Duću mrtvog.
Otkrivam ga cijelog i on je samo u crnim kupaćim gaćicama i ispred sebe u visini pojasa ukočen, drži čvrsto stisnute obadvije pesnice kao da je u nekom gardu i poslednjoj borbi u borbi sa svojom vlastitom smrću i kao da se borio do zadnjeg izdaha.
Naglašavam ovo sa pesnicama jer mi se uvjek zalio da ima nježne šake i volio bi da su mu šake jače i krupnije jer je bio profesionalac u karateu.
Moram da naglasim da je u rukama uvijek imao “leptir noz”koji je uvjek vrtio i to mu je bio neki odušak.
El-Fatiha našem poginulom Malom Dući i svim našinm poginulim saborcima a vama moji ratni i svima vama koji ovo čitate želim svu sreću ovog svjeta i dobro zdravlje.
Slobodno podjelite neka što više ljudi sazna i vidi istinite priče o našim pravim herojima i nasim šehidima.
(Preuzeto od: Ibragić Fadil)