Nigdje nisam tako tužan kao u svom rodnom gradu
Zato rijetko i idem
A i kada odem, gledam što prije da pobjegnem
Pokvari mi se raspoloženje
Vrate mi se neke stare tuge
Kada vidim kako je, i kada vidim kako im je
Najdraži ili poumirali ili ostarjeli
Brojna prijateljstva su zapostavljena
Neki samo prođu i klimnu glavom
Svako žuri svojoj kući i nesreći
Grad sve tužniji i siromašniji
Sve ispražnjeniji, i emotivno i materijalno
U vazduhu se osjeća nebo tuge kako se spušta
Vraćaju nadu jedino neka nova djeca koja imaju svoje priče
Uvjerena da će da se izvuku
Pred kojima je svijet široko otvorio vrata
A oni još dovoljno daleko od sudbina svojih roditelja
Da bi ih prihvatili kao vlastite
Neka stara djeca su sve, samo ne djeca
To su sada sve ozbiljniji ljudi preplašenih lica
Koja me više plaše nego raduju
Kojima se više radujem iz daleka, dok mislim na njih
Dok ih zamišljam kako su bolje, srećnije
Nego što jesu
Daljina sve učini ljepšim
Zato se možda ne treba ni vraćati
Nema one gracioznosti, lepršavosti
Kao da se sve vrti u krug…
Kao i isti taksisti koji me voze već godinama
I pričaju mi isto –
Samo što dalje odavde –
A oni nikako da odu…
Nigdje nisam tužan kao u rodnom gradu
A i možeš da budeš tužan samo zbog nečega što poznaješ
Gdje si živio, volio, doživio mnogo šta prvi put
Kada ne znaš
Vidiš samo ono najbolje
Ali kada znaš, vidiš pravu sliku
Koja ti se sve manje gleda
Zato mi se ne ostaje
Kada dođem, dođem puna srca
Kada odem, odem ispražnjen
I tako uvijek
Nije mi problem što sam tu sve više stranac
Nego što su ljudi stranci
Oni koji se gledaju svaki dan, žive
Zato ne odlazim
Zato me sve manje ima a i kada dođem
Samo prođem kada nema nikoga
Nespreman više tuge tuđe da primam na sebe
U velikom gradu imaš gdje da se sakriješ
U svojoj nekoj mirnoj luci koju si sam stvorio
A ovdje moraš da se suočavaš sa nesrećom svaki dan
Uvjeren da nešto možeš da promjeniš
A ne možeš ništa
Samo da ćutiš i trpiš
I smišljaš neko svoje bjekstvo
Daleko od svega
Daleko od onih koji su ti do juče bili najbliži.