Na brijegu iznad Bužima prkosno bdije,
Kula stara, što vijekove tiho nadmudruje.
Od kamena sagrađena, „napirlitana“ dama,
Čuva priče naroda, predaka – vječno sama.
Sa visina motri Pomajdan, Bužim i okolinu,
Šume, njive, avlije, potoke, Radoč planinu.
Mulaliće, Mrazovac, Konjodor, Brigove, Bag,
Šapatom pamti svaki miris iz djetinjstva drag.
U hladu lipe Hudut – voda hladna teče,
K’o da šapuće ono što riječima izmače.
A džamija drvena, poput bajke stoji,
I kula nad njom snove tiho broji.
Kroz vjekove gledala dolaske i bjegove,
I Jelačić Bana, i vezira, i igre djece snene.
Svako doba u njenoj tišini vjerno šuti,
Ko molitva u kamenu, što vječnost osjeti.
U njoj dječije oko princezu traži,
Sanja o vitezima, bajci i kraljevoj straži.
Simbol je Bužim grada, stamen i tih,
U kamenu se zrcali snaga svih.
Kula nije samo toranj od kamena,
Ona je duša, zakletva, tiha uspomena.
Nju nose Bužimljani u svakome dahu,
K’o amanet pradjedova – u ljubavi, u strahu.
Zahvalni smo ti, naša čuvarice tišine,
Što si stajala i kad su padale najtvrđe stijene.
U tebi odzvanja sve što smo bili i jesmo,
Na tebi počiva ponos krajiški – čestito i vječno.
Zato kad prođeš pored njenih bedema starih,
Zastani, pokloni se, ne kao pred zidinama sivim –
Već kao pred pričom što još neumoljivo diše,
U kamen urezane, ovjekovječene žive priče.