Ubili su mi babu, dok je tražio tortu za moj rođendan…Ptice su mu iskopale oči, a psi izgrizli tijelo.
“Svakog 22. jula, babo bi došao kući da zajedno proslavimo rođendan. Donio bi poklone meni i sestri, a zajedno bismo puhali svjećice na torti dok bih ja zamišljala i izgovarala uvijek istu želju – da ostanemo zauvijek zajedno.
Na dan kada sam napunila dvanaest godina, 22. jula 1992., babo se rano probudio kako bi otišao da kupi poklon i tortu za rođendan. Nestrpljivo sam stajala na kućnom pragu i čekala da se vrati.
Međutim, sati su prolazili, a njega nije bilo. Oko 1 sat poslijepodne, naoružani vojnici su upali u kuću i opkolili nas. Bili su strašni. Nekoliko ih je pretraživalo kuću, a jedan je tražio rakiju da piju i pitao da li smo sami u kući, na što smo odgovorili da jesmo i da je otac otišao po tortu.
Kad je ugledao očevu sliku na komodi, šapnuo je nešto ostalima. Strahovali smo da će se otac pojaviti dok su oni tu, jer smo čuli da su iz kuća u komšiluku pokupili i odveli muškarce. Kad su vidjeli da osim nas nema nikoga, otišli su dalje.
Sakrile smo se u sobu i čekale da se babo vrati. Bila sam jako zabrinuta i uplašena. Pokušavala sam naslutiti šta je taj vojnik mogao šapnuti drugima kada je ugledao očevu sliku.
Nakon nekoliko sati, netko je otvorio vrata. Pomislivši da je otac, mama je požurila da mu kaže da se sakrije, jer su vojnici mogli ponovno doći. Međutim, kada je izašla iz sobe, vidjela je da na hodniku stoji samo njegov prijatelj. Saopštio je mami da je vidio kako otac leži pored ceste, i da je mrtav. Sestra i ja smo istrčale iz sobe. Krenula sam odmah da ga tražim, ali me taj čovjek zaustavio, rekavši da su okolo svuda vojnici i da je bolje da ne izlazimo.
Bila sam jako tužna, mrzila sam dan kada sam se rodila, jer je otac zbog mene krenuo po tortu. Shvatila sam da je čovjek koji nam je upao u kuću bio taj koji ga je ubio.
Taj dan niko nije smio izaći, niti otići po njega.
Tek sutradan, kad su vojnici otišli, mama je s komšijama otišla do mjesta gdje je ubijen. Kada je vidjela u kakvom je stanju bilo očevo tijelo, zaprepastila se. Bio je sav naduven, ptice su mu iskopale oči, a psi izgrizli tijelo. Samo su ga uspjeli prekriti čaršafom i krišom pokopati tu na mjestu. Nije imao ni dženazu. Upucali su ga u glavu i u vrat, iz čista mira, dok je samo prolazio putem.
Od tog dana, rođendane više ne slavim…”
Samo djelić teške dječje sudbine.
Veliko hvala Emini Serhatlić što je s nama podijelila svoju priču, fotografije i lične predmete.
Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 – Museum of genocide