Na današnji dan prije godinu dana napustio nas je Emir Tabaković sportski novinar, koji je kroz svoje pisanje o klubovima i sportistima iz Krajine u svakom svome tekstu opisao i ljepote tamošnjih krajeva i po tome je svaki njegov tekst bio prepoznatljiv, tako da se je znalo ko je to napisao bez da piše ispod teksta E. T.
U nastavku pročtajte priču o našem Emiru Tabakoviću koji nas je napustio prije godinu dana u Sanskom Mostu.
“Dajte im kamion četnika za njega”
Kada je General rekao svojim momcima za razmjenu da dovedu Novinara iz Banja Luke, cijena nije bila bitna.
– Dajte im kamion četnika za njega, glasila je komanda.-
Naređeno – izvršeno, ne zna se koliko su vješti bili pregovarači, i kolika je doista bila cijena razmjene ali priča je ostala. Dugo se putovalo do odredišta za razmjenu i prvi korak u slobodi, se dogodio. I danas kada priča o tome Novinar zakorači pokazujući taj trenutak, koji ne može zaboraviti.
I nastavio se život, bez mržnje i teških riječi. Uvijek lijepa riječ i optimizam, -uvijek više i bolje.- Vremenom se sva energija usmjerila prema najmlađima. Sav trud i pisanje bili su podrška njima, najmlađim sportistima.
Koliko je on samo nade ulio mnogoj djeci da istraju na mukotrpnom putu
– od trnja do zvijezda!?-
Najčešća rečenica koju sam zapamtio iz čestih razgovora sa njim, bila je “Sanja da igra za Bosnu”.
Nedavno je Novinar bio u Švicarskoj, otišao sa gradskim mladim nadama na turnir koji su organizovali naši ljudi koji žive i rade u zemlji satova i najbolje čokolade, čini mi se da je zovu -Milka-. U kvalitet čokolade me nedavno uvjerio Teufik, nekadašnji vlasnik picerije Treff, donio mi lijep i ukusan primjerak. Selam ti dobri čovječe, ma gdje bio.
Bilo je lijepo biti sudionikom turnira, kaže mi Emir kada se vratio. Sve je organizovano ko’ švajcarski sat, naši ljudi gore dobro se snašli, a ne žale za dočekati.
Po dobrom nogometnom običaju kažem sudiji, nekom našem mladiću koji je rođen gore: “ Sine mi moramo kući ponijeti pehar, pa ti sad gledaj kako sudiš.” I bilo dobro sve do finala, kada smo izgubili na penale, nije nam ni sudija više mogao pomoći, smije se šeretski dok priča.
Pa ima li tamo naše djece koja sanjaju da igraju za Bosnu, započinjem sa vječitom temom?
Ma kakvi sanjaju – gore niko ne spava, kaže smijući se.
Možda ovo nije mjesto za kazati ali evo dodatka. Kada je Amir zamijenjen poslije završetka rata, već su mnogi uživali u miru i slobodi – sjetili se i njega. Negdje kod Doboja po hladnom februarskom jutru, doveli ga na razmjenu. Čuo je on nekada priču o razmjeni Novinara, a i sam se prije rata bavio istim poslom pa veli, ako se za onog mog’o dati kamion, može i za mene bar kombi. Zahtjevao bi on i autobus pun, puncat, ali nije više mogao izdržati samice. Veli došao ja i jedva čekam da vidim te junake za koje ću biti razmijenjen. U tom isčekivanju prozvaše i moje ime, na drugoj strani pojavi se neka jadna figura u starom ofucanom šinjelu, razmjena jedan za jedan.
Ćutke se okrenem i vratim u logor, takvo poniženje nisam htio otrpiti, svakako je najgore bilo i prošlo…
Priča objavljena u “Sanska posla”.