Nakon što je moja četa uspješno i bez gubitaka izvršila proboj linije a zatim ovladala Kruškom, za nagradu je od strane komandanta Nanića bila pošteđena napada na glavnom pravcu pri planiranju i osvajanju Vajagića brda. Moji vojnici, osokoljeni i zadovoljni ovom komandantovom odlukom koju je saopštio javno pred strojem cijele elite naše brigade, tada odvažno prigovoriše komandantu kako je njihov komandir Veljun, za razliku od svih komandira četa drugih jedinica, najslabije i najskromnije obučen. Istina je da nikada nisam glumio Rambo-ratnika sa skupocjenom uniformom, novom beretkom i sunčanim naočalama, kao što su neki drugi borci radili s namjerom da se pred kamerama ili fotoaparatima istaknu i „proslave“. Ovi „manekeni“ su rijetko ili nikako bili viđeni u jeku velikih bitaka (osim na početku i na kraju), pa su na ovaj način htjeli privući pažnju i ušićariti svoje „zrno slave“. Ja uopšte nisam patio za opremom ni uniformom već sam jednostavno oblačio ono što sam imao. Primarni zadatak mi je bio izvršiti postavljeni zadatak sa što manje žrtava u mojoj jedinici ili te žrtve svesti na neophodni minimum. Uspješno obavljen zadatak je uvijek bio vrhunac moga zadovoljstva. Nikada se nisam žalio pretpostavljenima na moju zaista skromnu uniformu koja je često bila sastavljena od više dijelova različitih tipova i vrsti vojničke opreme. To su očigledno zapazili i moji vojnici pa su sada iskoristili priliku da se komandantu požale na stanje moje uniforme, mada ja lično to nikada ne bih ni spomenuo komandantu. Očigledno su željeli da svoga komandira vide u novoj uniformi kakvu su nosili mnogi drugi borci i komandiri. Kada su komandantu saopćili ovaj svoj zahtjev kroz opasku da ja odudaram od drugih komandira po tom pitanju, komandant me je pogledao i rekao: “Veljune, ja ću ti dati svoju novu uniformu”. Naravno, bio sam obradovan i počašćen ovom komandantovom velikodušnom ponudom, ali sam mu ipak rekao da ću sačekati da u potpunosti sa svojom jedinicom odradim zacrtani zadatak u operaciji „Trokut“ pa ću onda uzeti uniformu od njega. Želio sam još jednom obradovati svoga komandanta dobrim borbenim učinkom a onda „ sa obrazom“ primiti njegov poklon. Dolaskom noći krenuo sam na izvršenje borbenog zadatka (zauzimanje Vajagića brda) koji sam sa svojom jedinicom uspješno i izvršio ali, božjom voljom, nakon obavljenog zadatka doživljavam teško ranjavanje i ostajem trajni invalid. Uslijedila je moja borba za goli život kroz dugogodišnje liječenje, a komandantova uniforma kojoj sam se istinski radovao ostade samo jedna od mojih neostvarenih želja. Kasnijom pogibijom moga komandanta koja mi je onako ranjenom slomila srce i uništila sve nade da neću biti zaboravljen i prepušten samom sebi, još više mi bude žao što onog dana ne uzeh komandantovu uniformu da me vječno sjeća na moga najdražeg komandanta, čovjeka i vojskovođu pod čijom sam komandom počeo i završio svoj ratni put u jedinici „Hamza“. Ratovati, pobjeđivati pa na kraju i stradati pod komandom ovakvog vojskovođe meni i danas predstavlja izuzetnu čast i vječno ću biti beskrajno ponosan na taj (iako ratni i opasni) meni najdraži dio moga života. Biti Nanićev diverzant-neopisiva čast i zadovoljstvo za cijeli život!
ISJEČAK IZ KNJIGE “BIO SAM NANIĆEV DIVERZANT” KOJA JE U PRODAJI
Zainteresirani kupci mogu se javiti lično autoru na telefon: +38761268021