Bobijaško oko jedno je od najzanimljivijih prirodnih jezera u Bosni i Hercegovini, smješteno podno planine Grmeč, oko 20 kilometara od Sanskog Mosta. Ovaj prirodni fenomen, ovisno o količini vode, mijenja svoj oblik – pri obilnim padalinama postaje vrelo, dok pri nižem vodostaju prelazi u ponor.

Jezero je povezano s izvorima rijeka Dabar i Zdena, a posebnost mu je u tome što voda u njemu teče u oba smjera. Zbog svoje neobične prirode, Bobijaško oko privlači zaljubljenike u prirodu i istraživače koji žele doživjeti ovaj spektakularni fenomen.

Posjetitelji ovog jedinstvenog mjesta često se suočavaju s lošim pristupnim putem, jer mjesto nije adekvatno označeno. Prilazni put do jezera, osobito iz pravca Ključa, prepun je makadamskih dionica, a mnogi posjetitelji često završe pitajući mještane za smjer. Iako pristup nije jednostavan, ljepota ovog prirodnog fenomena isplati svaki napor.

Bobijaško oko najljepše je u ljetnim mjesecima kada je vodostaj nizak i kad je moguće uočiti cijelo okno. Iako je tokom posjete fotografa Borisa Trogrančića  okno bilo gotovo potpuno ispunjeno vodom, prizor je i dalje bio fascinantan.

Na društvenim mrežama, fotograf Boris Trogrančić dijeli prekrasne fotografije s ovog mjesta, nastojeći široj javnosti prikazati ljepote koje Bosna i Hercegovina nudi. Trogrančić svojim radom doprinosi otkrivanju skrivenih prirodnih dragulja ove zemlje, među kojima je Bobijaško oko zasigurno jedno od najposebnijih.

Bobijaško oko nije samo prirodni fenomen, već i simbol nepoznatih ljepota koje Bosna i Hercegovina skriva, a koje, uz pažnju i istraživanje, mogu postati dragocjena turistička destinacija.

Prirodno čudo pećine iznad Tomine i Kijeva, podno Tramošnje

U srcu netaknute prirode, između Tomine i Kijeva, podno Tramošnje, smještena je još uvijek neistražena pećina koja svojom jedinstvenom ljepotom oduzima dah. Ovo skriveno prirodno bogatstvo krije spektakularne prizore, a o njenoj veličini i dubini još uvijek nema preciznih podataka, što je čini još intrigantnijom i vrijednom studioznog istraživanja.

Zidine pećine ukrašene su veličanstvenim stalaktitima i stalagmitima, formacijama koje svjedoče o hiljadama godina stvaranja pod utjecajem vode i prirodnih procesa. Njene unutrašnje dvorane i prolazi preplavljeni su tajanstvenim oblicima, dok nijanse smeđe i bijele stvaraju mističnu atmosferu u kojoj se vrijeme čini zaustavljeno.

Poseban šarm ovoj pećini daje riječica Kjevuša, koja protiče u njenoj neposrednoj blizini, upotpunjujući prirodnu harmoniju ovog mjesta. Zvuk žubora vode iz Kjevuše i kapljica koje se slijevaju s pećinskih svodova stvara jedinstvenu akustiku, zbog čega je svaki boravak ovdje pravi doživljaj.

Ova pećina predstavlja pravi neotkriveni dragulj, čije tajne čekaju istraživače i ljubitelje prirode. Njen potencijal je ogroman, kako za naučna istraživanja, tako i za razvoj turističkih sadržaja koji bi pokazali svijetu njenu skrivenu ljepotu. Pećina iznad Tomine i Kijeva, podno Tramošnje, pravo je prirodno čudo koje tek treba biti otkriveno.

Hrustovačka pećina posjetioce ostavlja bez daha

Hrustovačka pećina se nalazi deset kilometara od Sanskog Mosta, u selu Hrustovo. Ulaz u pećinu je dubok, svod u unutrašnjosti pećine veoma visok, a dugačka je oko 1.000 metara.

Sve posjetioce ostavlja bez daha. Sama pećina je veoma prostrana, što ostavlja impozantan utisak, a putevi se u njoj račvaju u dva pravca.

U njoj se mogu vidjeti čudesni oblici brojnih stalaktita i stalagmita, a arheološka istraživanja, koja su rađena početkom dvadesetog stoljeća otkrila su da je ulaz u pećinu nastanjivan od najranijih faza ljudskog postanka.

Iskopavanja su otkrila praistorijska ognjišta, kao i ostatke kostiju pradavnih životinja, kojima se hranio prvobitni čovjek.

Arheološka istraživanja Zemaljskog muzeja iz Sarajeva otkrila su ostatke grnčarije koji pripadaju takozvanoj „vučedolskoj kulturi“, čija je postojbina zapadna Slavonija i okolica Vukovara. Svi pronađeni predmeti čuvaju se danas u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Dabar, čudo prirode

Dabarska pećina jedan je od prirodnih dragulja koji se nalazi na području općine Sanski Most.

Priroda se na ovom mjestu izdašno poigrala sa stijenom i vodom. Pećina je neistražena i niko pouzdano ne zna koliko je duga i duboka. Ulaz je veličanstven i podsjeća na početak prirodnog tunela kroz Grmeč.

Pri samom ulasku u pećinu pred posjetiocem se otvara ogromni unutrašnji prostor. Što se ide dalje u njenu utrobu, nailazi se na vodu čija su jezerca obilnija za vreme kišnih i sniježnih perioda. U vrijeme obilnih kiša stvara se veliko jezero koje onemogućava ulazak dublje u pećinu.

Svega stotinjak metara od same pećine nalazi se izvor rijeke Dabar. Voda u ogromnom mlazu, stvarajući snažan huk, izvire iz stijene otičući riječnim koritom čija je dužina oko 3,5 kilometra.

Rijeka Dabar zmijoliko vijuga kroz kanjon koji je obrastao bogatom vegetacijom i ulijeva se u Sanu. Radi se o potpuno čistom riječnom vodotoku, a dobri poznavaoci rijeke kažu da se ona slobodno može piti na izvoru i ušću. Kanjon Dabra predstavlja ekološki raj, nenarušen je izgradnjom. Od prije nekoliko godina, odlukom općinskog vijeća Sanski Most, proglašen općim dobrom od posebnog značaja. Rijeka je bogata raznovrsnom ribom, a posebno se to odnosi na potočnu pastrmku koju ribolovci vole nazivati i kraljicom riba.

Tvrđava Kamengrad 

Na teško pristupačnoj stijeni obrasloj bujnom vegetacijom, iznad mirnog naselja nadomak Sanskog Mosta, uz rijeku Blihu ugnijezdio se još od srednjovjekovnog doba stari grad Kamengrad. 

Ostaci starog grada nalaze se 11 kilometara od Sanskog Mosta, na putu prema Bosanskoj Krupi. U njegovoj široj okolini pronađeni su ostaci prahistorijskog života u pećini Hrustovača i antičkog perioda, ilirskog plemena Mezeja i Rimljana koji su kopali željeznu rudu u starom majdanu.

Prvi put u historiji spominje se u dokumentima iz 1374. godine, a ime je dobio po bogatim nalazištima kamenog uglja u okolini. Njime su upravljali bosanski feudalci Babonići-Blagajski u periodu od 1364. do 1489. godine. Osvajao ga je i kralj Tvrtko I, Osmanlije i Ugari. U 15. stoljeću bio je poprište krvavih bitki, ali su ga Osmanlije osvojile tek u 16. stoljeću, te je tada postao sjedište župe Sana i služio kao vojno uporište za dalja osvajanje prema zapadu. Godine 2008. proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Kažu da ne postoji mjesto koje se toliko veže za mitove i legende kao Kamengrad, a jedne od najpopularnijih su one o Fatihovoj Musalli i kamenom sarkofagu. Prva legenda kaže da je na Musali džumu klanjao navodno sultan Fatih, pa je na tom mjestu izgrađena pokrivena musala koja je bila rušena 1895. od Austrougarske i 1992. od JNA. U njoj se i dalje klanja svaka prva džuma u julu na otvorenom.

Druga legenda govori o kamenom sarkofagu ispod kojeg je navodno grob hrabrog turskog bajraktara. U narodu se već stoljećima priča da je grob pored seoske ceste grob turskog vojnika, baš tamo gdje je nakon boja u borbi za tadašnju ugarsku tvrđavu mrtav pao. Mještani su dugo hodočastili njegov grob: bolesni se molili da budu izliječeni, vojnici da prežive u ratovima, majke da im djeca budu sretna u životu, a seljani da im ljetina dobro ponese.

Ostaci grada danas su jako oštećeni, oko njega danas lete orlovi, jastrebovi i druge ptice, a o njegovom najranijem izgledu danas svjedoči očuvana gravira u putopisu Benedikta Kuripešića iz 1530. godine.

U njegovoj blizini mogu se vidjeti još i most preko potoka Gračanica koji se ulijeva u rijeku Sanu, vojno groblje podno tvrđave i Miralhbegova kula u ostacima gdje su stolovali kapetani Kurbegovići, kao i ostaci srednjovjekovne tvrđave Kamičak koja je bila sjedište bosanskog gazije Malkoč-bega, za kojeg su pričali da je “najljući beg bosanski”. Lik Malkoč-bega uzet je kao osnova Bali-begu iz serije Sulejman Veličanstveni sa kojim se Malkoč-beg susreo 1536 godine.

I staza ka ruinama Kamengrada oduševit će ljubitelje adrenalina. S jedne strane prilaza nekadašnjem gradu se nalazi vertikalna litica, jedna od boljih za hiking u okolini Sanskog Mosta, a s druge strane do fantastičnog vidikovca i ostataka starog grada vodi makadamski put. Put je ponegdje strm i zahtjevan, ali uspon neće biti pretežak, a pogled koji se pruža iz orlovske perspektive vrijedit će svakog koraka do vrha – uvjerit ćete se i sami!