26. jula 1992. godine počeo je dvodnevni masakr u selu Briševo kod Prijedora u kojem je tada živjelo većinski hrvatsko stanovništvo. U napadima je ubijeno najmanje 67 Hrvata, dok su mnogi završili u logoru i preživjeli golgotu. Za zločine koje su izvršili pripadnici VRS i paravojnih snaga niko nije odgovarao.
Pred Međunarodnim sudom u Hagu 3. i 4. jula 2002. u predmetu protiv Milomira Stakića, svjedočio je Ivo Atlija iz sela Briševo koji je na samom početku rata živio u Prijedoru. Kazao je kako je zbog narativa SDS-a svo nesrspko stanovništvo živjelo u velikom strahu.
Atlija je izjavio da je približno u to vrijeme on takođe viđao kako sve više ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Kako je izjavio u Hagu, rekli su mu “da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo ili “džamahirija” (pogrdan naziv za državu pod muslimanskom dominacijom)”.
Svjedočili napadima na muslimanska sela
Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći između 29. i 30. aprila 1992. godine, Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten je s posla.
“Otišao sam ujutro na posao i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike, srpske zastave ispred zgrade opštine”, kazao je.
Nakon što mu je rečeno da se vrati kući, Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je ostao nekoliko narednih mjeseci. U Hagu je svjedočio kako su mještani njegovog sela koje je bilo na većoj nadmorskoj visini, gledali šta se dešava u okolnim selima gdje je živjelo većinski muslimansko stanovništvo.
Među njima je bilo i selo Hambarine, koje je, prema njegovim riječima, počelo da se granatira 23. maja 1992. u podnevnim satima.
“Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i [vidim] ljude kako se kreću u pravcu Hambarina, vojnike kako se zaustavljaju i kreću prema Hambarinama. Mogao sam da vidim kuće kako gore. Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je Ivo Atlija.
Na dan napada, oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela.
“Bili su prestrašeni i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da su siluju žene i pale kuće”, naveo je u svjedočenju.
Prvo granatiranje Briševa i blokada
Atlija je izjavio da je dana 27. maja 1992., bez upozorenja takođe granatirano i Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak.”
Stanovnici sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio.
Dok su sela u tom području napadana, prema njegovim riječima, Radio Prijedor se “hvalio velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki [što se odnosilo na muslimanske snage] likvidiran”.
Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe hranu i medicinske potrepštine.
“Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije mogao ući i niko nije mogao izaći”, ispričao je u sudnici.
Dvoje ljudi koji su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin. Inače, stanovnici sela su mogli živjeti relativno normalno od hrane iz svojih povrtnjaka.
Premlaćivanja i hapšenja
Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija takođe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992., došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine.
Najava “čišćenja” Briševa i krvavi zločini
Dana 23. jula 1992., rođak Atlije je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992., Atliju je probudila eksplozija. Njegovi roditelji su se sklonili u podrumu komšijine kuće dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći.
“Bježi, bježi, ubili su ti oca”
Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi, bježi, ubili su ti oca.”
Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom.
Psovali su Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.”
“Pucali mu u glavu”
Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog.
“Pero je plakao i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti. Jedan od vojnika mu je naredio da trči,a onda mu pucao u glavu. Čuo sam jednog od vojnika kako kaže ‘ustaško pseto je palo u vodu'”, rekao je u svom svjedočenju.
Razbacani leševi, među njima dječaci i invalidi
S mjesta na kojem se krio, Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj.
“Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida. Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa”, navodi se u zapisima svjedočenja.
Atlija je izjavio da je u selu Stara Rijeka, “pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa”.
“Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge… Bila su to tijela mladića koji nisu imali više od 20 godina”, dodao je.
“Prisiljavali ih da sami sebi kopaju grob”
U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela.
“Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob,” rekao je Atlija.
Takođe je sahranio i svog oca koji na leđima imao tri rane od vatrenog oružja.
Susret sa Stakićem
U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, osuđenim pred MKSJ-om, koji je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele.
Međutim, Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb, Hrvatska. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima.
Tokom svog svjedočenja 2002. godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da živi u selo Briševo.
Ko je Milomir Stakić?
Milomir Stakić je bio predsjednik samoproglašene Skupštine srpskog naroda općine Prijedor.
Osuđen je za istrebljenje, ubijanje i progon bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru 1992. Pretresno vijeće je zaključilo da je odgovoran za sljedeća krivična djela: više od 1.500 ubistava, od kojih je za 486 žrtava utvrđen tačan identitet; uspostavljanje zloglasnih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, gdje su stotine nesrpskih zatočenika ubijeni i mučeni; ubistvo oko 200 osoba na Korićanskim stijenama i planiranje i naređivanje deportacije oko 20.000 nesrba iz Prijedora. Dana 31. jula 2003., Pretresno vijeće mu je izreklo najvišu kaznu, kaznu doživotnog zatvora. Dana 22. marta 2006., Žalbeno vijeće je potvrdilo osuđujuću presudu Stakiću, ali je mu je kaznu smanjilo na 40 godina zatvora.
Stakić je oslobođen optužbe za genocid jer je sudsko vijeće zaključilo da se u Prijedoru nije dogodio zločin takve kategorije, ali je proglašen krivim za “teške slučajeve progona, istrebljenja i deportacije” te ubistvo ukupno 1.500 osoba.
Stakić je u zatvoru od 23. marta 2001. godine, kada su ga u Beogradu uhapsile vlasti Srbije i izručile u Hag. Kaznu služi u Francuskoj.
Briševo danas pusto
“Selo Briševo koje je do tada (24. jula 1992.) brojalo oko 400 Hrvata, bilo je mjesto života, rada, molitve i zajedništva. Bio je to mali, ali ponosni kutak hrvatskog identiteta na području gdje su već tada počinjeni masovni progoni i etnička čišćenja. Danas, nažalost Briševo je pusto, napušteno i zaboravljeno, bez ljudi, bez života. Zločin nad Briševom bio je najmasovniji pojedinačni pokolj nad Hrvatima u BiH tijekom cijelog rata a ono što najviše vrijeđa jest činjenica da za taj masakr do danas nitko nije odgovarao. Briševo nije zločin iz zaboravljene prošlost i to je živa rana duboko utisnuta u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda, koja još uvijek čeka pravdu. HSP BiH ovim putem odaje dužnu počast svim žrtvama Briŝeva, našim mučenicima koji su stradali samo zato što su bili Hrvati i jer su ostali vjerni svom domu, vjeri i narodu”, naveli su iz HSP-a.