Općina Bužim prostire se na sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Graniči sa općinama Bosanska Krupa na istoku, Cazin na jugu, Velika Kladuša na zapadu i sjeveru, te sa Republikom Hrvatskom na sjeveroistoku. Područje općine je uglavnom brdovito.
Geografski položaj
Općina Bužim zauzima površinu od 129 km2. Gustina naseljenosti iznosi oko 150 stanovnika na km2, što je po ovom kriteriju svrstava u sami vrh Bosne Hercegovine (BiH je prema popisu iz 1991. godine imala gustinu naseljenosti 80,5 stanovnika na km2). Današnje područje općine čini 14 mjesnih zajednica a Bužim je administrativno, privredno, kulturno-obrazovno i urbano središte općine.
Naseljena mjesta u općini nalaze se na nadmorskoj visini od 180-400 metara. Po nadmorskoj visini ističu se: Radoč 630 metara, Čorkovaća 603 metra, Konjodor (Kaukoviča brdo) 476 metara, Veliko brdo 464 metra, Lubarda 420 metara, Čajino brdo 352 metra. Bužim je povezan sa svim susjednim općinama i Bihaćem kao regionalnim centrum.
S obzirom na svoj geološko-geomorfološki položaj područje općine pripada sjeverozapadnom dijelu unutrašnjih Dinarida. Smještena u južnom dijelu sjevernog umjerenog klimatskog pojasa, pod uticajem je kontinentalnih zračnih strujanja iz sjeveroistočnog, te mediteranskih iz jugozapadnog pravca. U potpunosti pripada crnomorskom slivnom području. Sjeverni dio općine gravitira slivu Gline, a manji dio na jugu slivu rijeke Une.
U biogeografskom pogledu ovaj prostor pripada eurosibirskoj regiji, a u užem smislu oblasti unutrašnjih Dinarida i to području Cazinske Krajine. Prostor općine Bužim se nalazi pod uticajem umjereno-kontinentalne klime.
Historija
Područje današnje općine Bužim bilo je naseljeno još i prije nove ere, kada je ovaj teritorij naseljavalo keltsko-ilirsko pleme Japodi. Iako nema potvrde od strane zvanične nauke, mnoštvo pronađenih predmeta u neposrednoj blizini Čave, na lokalitetu Lončareva Glavica ukazuje da kontinuitet življenja na ovim prostorima seže dublje u prošlost. Osim toga, na brdu Radostovo u blizini otkrivene gradine pronađen je skeletni ostatak čovjeka i nekoliko glinenih predmeta, koji prema arheološkom nalazu datiraju iz vremena 8. stoljeća prije nove ere. Nakon višestoljetnog življenja na prostorima Bužima i šire regije, Japodi sa historijske pozornice odlaze 35. godine p.n.e., kada potpadaju pod vlast Rimljana.
Prema nekim historijskim izvorima u dolini rijeke Bužimnice, u Varoškoj Rijeci je postojalo manje rimsko naselje. O naseljenosti ovog kraja od strane Rimljana svjedoči nam i spomenik pronađen na lokalitetu ove općine, podno brda Radostova, koji predstavlja stari rimski žrtvenik, odnosno epigrafsku aru. Pronađeni materijalni spomenik je predstavljao žrtvenik posvećen vrhovnom rimskom božanstvu Jupiteru.
Propašću Zapadnog rimskog carstva, 476. godine, nastupa period srednjeg vijeka i vrijeme kada područje Bužima i šire regije naseljava germanski narod Goti. Kasnije, u 6. i 7. stoljeću na ove prostore dolaze Slaveni, koji u početku formiraju sklavinije, oblasti u kojima su živjeli van domašaja Bizantije.
U historijskim izvorima se kao godina prvog pomena Bužima uzima 1334., kada se naselje Bužim zvalo Čave, odnosno Bužim. Od starina je nosio ime Čava ili čavski grad, da bi kasnije promijenio ime u Bužim.
Za vrijeme srednjeg vijeka ovaj prostor je bio prvo u sastavu Hrvatske države a od početka 12. stoljeća Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva.
Prvi poznati bužimski vladar bio je Grgur Galles, čije ime se spominje 1336. godine. Grgur Galles je bužimski grad dobio na upravu od Ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika.
S obzirom da se nalazio na granici između dva moćna carstva, osmanskog i habsburškog, Bužim je sa širim okruženjem dugo vremena bio poprište žestokih borbi i stradanja stanovništva.
Osmanlije pod zapovjedništvom Ferhad paše Sokolovića zauzimaju Bužim 1576, grade prvu džamiju u starom gradu i postavljaju posadu od 150 pješaka i 50 konjanika. Gradom je upravljao dizdar. U sastavu je krupske kapetanije i Bihaćkog sandžaka. Grad je napušten 1851. Industrijske pogone dobija tek u drugoj polovini 20. vijeka. Tokom 19. i 20. vijeka administrativno pripada općini Bosanska Krupa, a od februara 1995. je samostalna općina.
Nacionalni spomenici
Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Bužim se nalaze sljedeći spomenici: Stara drvena džamija u Bužimu, Stara džamija u Lubardi i Stari grad Bužim.
Stara drvena džamija u Bužimu predstavlja najveću drvenu džamiju u Bosni i Hercegovini (a vjerovatno i na Balkanu). Tačan datum nastanka ove građevina nije poznat. Na ploči s natpisom koji se nalazi na trijemu džamije stoji da je džamija obnovljena 1835. godine, dok u Vakufnami o obnovi džamije, koja se čuva u njenoj unutrašnjosti stoji da je džamiju i česmu u njenoj neposrednoj blizini obnovio bosanski valija Mehmed Salih Vedžihi-paša 1838. godine. Na osnovu ovih tragova možemo zaključiti da je džamija sagrađena prije 1835. godine
Smještena je s južne strane bužimske tvrđave, na udaljenosti od oko 125 metara. To je jedina džamija u našoj zemlji koja je prvobitno izgrađena bez upotrebe ijednog eksera.
Ovaj impozantan nacionalni spomenik kulture je specifični spomenik arhitekture, vjere i tradicije, građen bez ijednog eksera, pored vakufname i tariha, dokumenata u kojima stoji ko je kupio zemljište i ko je izgradio ovaj impozantan nacionalni spomenik, krije i mnoge druge vrijednosti. Malo je poznato da su u staroj bužimskoj džamiji pronađene dvije levhe za koje je utvrđeno da su ostavština šejha Abdurahmana Sirri–babe, najmarkantnije duhovne figure ovih prostora 19. stoljeća, a čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Levhe Sirri–babe koji potiču iz 1844. godine ili 1260. po Hidžri , slučajno su pronađene i možda su jedini preživjeli radovi ovog velikana divanske književnosti. Vjeruje se da ih je Vedžihi paša uvakufio u tek sagrađenu bužimsku džamiju.
Džamija u Lubardi je izgrađena 1938. godine na mjestu stare – drvene džamije.
O vremenu gradnje današnje džamije postoje pisani podaci u sveskama koje je vodio Alirizah Harčević, imam Lubarde u vrijeme njezine gradnje. U svesci stoji da se medžlis džemata sastao prvi puta 11. marta 1938. godine i donio odluku o gradnji džamije na mjestu stare džamije i odluku o formiranju građevinskog odbora.
Stara džamija je srušena 10. maja 1938. godine, a na dan 11. maja 1938. godine položen je kamen temeljac za izradu nove. Džamija je građena, što stoji u svesci, za vrijeme uprave kralja Petra II. Karađorđevića i za vrijeme vjerskog poglavara Fehima ef. Spahe.
Stari grad Bužim se pod imenom Čava spominje 1334. godine, a kasnije dobiva naziv Bužim po, kako se u narodu kazuje, rijeci Bug u Poljskoj odakle se stanovništvo iselilo bježeći od progona zbog svoje bogumilske vjere. Ovu nekada strateški vrlo značajnu utvrdu 1564. godine sa svojim četama osvaja Mustafa-beg Sokolović, ali je ubrzo gubi iz svoga posjeda.
Međutim, osokoljeni bosanskim Ferhad-pašom, Turci ga ponovo osvajaju 1576. godine, nakon čega ostaje pod Osmanskom upravom sve do aneksije Bosne i Herecegovine. Nekada je u tom Starom gradu postojala srednjevjekovna nekropola stećaka koji su kasnije ugrađeni u njegove zidine. Arheološka istraživanja su utvrdila da su se u dvorištu vanjskog grada tokom 19. stoljeća, nalazila 22 stambena objekta starobosanske arhitekture.
Stari grad Bužim sada predstavlja ruševinu nekada vrlo moćne utvrde, čija se glagoljska ploča i danas čuva u Povijesnom muzeju u Zagrebu, a koja predstavlja jedan od tri najznačajnija spomenika te vrste u Bosni i Hercegovini.
Zbog izuzetne vrijednosti, Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika proglasila ga je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Privreda
Općina Bužim raspolaže prirodnim resursima. Poljoprivredno zemljište, velike površine pod listopadnim i mješovitim šumama, rudna i mineralna bogatstva osnov su poljoprivredne proizvodnje, drvnoprerađivačke i tekstilne industrije, te građevinarstva. Strukturu ukupnog zemljišta po namjeni korištenja karakteriše dominantno prisustvo površina pod njivama i šumama. Pod kulturom voćnjaka je daleko manje površina, u odnosu na stvarne mogućnosti ove grane poljoprivrede. Znatan dio površina otpada na pašnjake i livade, dok ostatak čine neplodne površine. Vlasnička struktura pokazuje da se u privatnom posjedu nalazi više od 2/3 zemljišta, dok ostatak otpada na društveno zemljište. Šume zauzimaju 4710 ha, odnosno 36,35 % ukupnog zemljišta, u kojima preovladava hrast kitnjak i bukva. Posebno mjesto zauzima kesten, po kojem je ovo područje nadaleko čuveno.
U posljednjih nekoliko godina primjetan je trend orijentacije znatnog dijela stanovništva ka primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Misli se tu na proizvodnju maline, plasteničku prozvodnju povrća, povećanje broja modernih stočarskih farmi i sl. Intenziviranje poljoprivredne proizvodnje u narednom periodu predstavlja jedan od imperativa ekonomske održivosti te opstanka i zapošljavanja lokalnog stanovništva.
Najznačajnije privredne grane u Bužimu danas su poljoprivreda, drvna i tekstilna industrija, te građevinarstvo.
Na području Bužimske općine stvorena vještačka akumulacija poribljena šaranom, koja predstavlja tzv. «zelenu oazu» . Ona ima funkciju ribolovnog revira i zona je za rekreaciju, kupanje i vožnju čamcem. Naziva se još «Bužimsko jezero».
Bužimsko jezero je smješteno par kilometara od Bužima, u selu Vrhovska. Jezero se nalazi ispod napuštenog rudnika mangana i napravljeno je za potrebe istog.
Jezero je površine oko 2 hektara i najveće dubine oko 7 metara, sa muljevitim dnom. Od ribe, u jezeru ima šarana, mrene, štuke i klena, te, kako ga ovde zovu, crvenog šarana. Što se tiče kapitalnih ulova, lovljeni su šarani do 8 kilograma, ali je bilo kidanja najlona i odvlačenja štapova, tako da se pretpostavlja da u jezeru ima i većih primjeraka.
Na jezeru se svake godine održavaju takmičenja u lovu ribe udicom na plovak i samo jezero je smješteno u netaknutoj prirodi. Prilaz jezeru i krajolik je prelijep, a oko jezera je ribarska staza koja omogućava ribolov sa više pozicija.
Poznate osobe rođene u Bužimu su, između ostalih, jedan od najboljih sinova Bosne i Hercegovine, Izet Nanić – komandant 505. viteške brdske brigade Armije BiH.