U proteklom ratu, 1992 – 1995, mnogi od nas smo izgubili nekoga svoga, bližnjeg ili daljnjeg Šehida za kojim smo osjetili tugu i bol, s vremenom ta tuga postaje navika, pa nam olakšava nedostajanje poginulih boraca, iako ih ne zaboravljamo.
Ali, ima jedna posebna kategorija kojima bol ne prestaje, a kako vrijeme prolazi, sve više je prisutno nedostajanje, gubitak, praznina, potreba.
D J E C A Š E H I D A
Koliko se često zapitamo, danas nakon 30 i nešto godina, šta još osjećaju djeca Šehida, koliko se često zamislimo kako se osjećaju kad im dođe datum rođenja oca Šehida, datum pogibije, kakve emocije ih prevladaju, da li plaču ili gutaju bol negdje duboko u svojoj tišini dodirujući prstima svoga Rahmetli babu kroz nedodirljivi prostor oko sebe, milujući lice očevo u prostoru gdje je nevidljivo, ali u bolnoj duši itekako vidljivo, osjećajno, tužno, bolno, emotivno.
Koliko često se zapitamo, kako su odrastala djeca Šehida od dana pogibije oca, kako su danima, mjesecima, godinama tražili očevu ljubav, toplinu, zaštitu u svom kutku praznine i nedostajanja.
Znamo li koliko puta su u svojoj tišini četiri zida zaplakala djeca Šehida, a da ih nismo čuli i vidjeli.
I danas, nakon toliko godina, vrijeme ne briše lik oca Šehida iz uplakanih očiju djeteta, a u dušama bolnim vječno će da živi ponos na oca Šehida.
– Djeci Šehida :
Kad ste usamljeni, kad Vas prevladaju emocije i tuga, kad u svojoj duši i srcu osjetite riječi, a rukom ih prenosite na papir, kad pišete pismo ocu Šehidu u svojoj tišini, a niko Vas ne vidi niti čuje, prenesite svoje emocije ovdje, napišite nam u Inbox ono što u duši osjećate, uz sliku oca Šehida, a mi ćemo podijeliti i biti mjesto gdje Vas ipak vide i čuju.
Neka Vaše emocije ne ostanu zakopane u Vama, za sjećanja na čast i ponos heroja očeva Šehida.