Komentar koji je Erling Haaland ostavio ispod objave stranice “Bosnia” u svega nekoliko sati obišao je društvene mreže i izazvao brojne reakcije među navijačima u Bosni i Hercegovini. Citirajući stih iz kultne pjesme „U.S.A.“ grupe Dubioza kolektiv, jedan od najboljih fudbalera današnjice još jednom je pokazao da mu Bosna i Hercegovina nije nepoznata tema.
Za one koji su se iznenadili Haalandovim komentarom, njegova povezanost s Bosnom i Hercegovinom zapravo nije nikakva novost. Iza svega stoji prijateljstvo koje traje godinama.
Mnogo prije nego što je postao nezaustavljiva gol-mašina Manchester Cityja i jedan od najprepoznatljivijih sportista svijeta, Haaland je svlačionicu, reprezentativne kampove i svakodnevicu dijelio s Emanom Markovićem – fudbalerom bosanskih korijena koji ga poznaje još iz vremena kada je bio samo talentovani dječak iz Brynea. Njih dvojica zajedno su stasavali u Moldeu, dijelili sobe tokom okupljanja mlađih selekcija Norveške, slavili pobjede i sanjali velike karijere. Danas, kada je Haaland globalna sportska ikona, prijateljstvo nije izblijedjelo. Naprotiv.
Marković u razgovoru sa za Reprezentacija.ba portal upravo otkriva lice Haalanda koje javnost rijetko vidi – prijatelja, šaljivdžiju i perfekcionistu kojem nikada nije bilo dovoljno.
– Vidio sam da je komentarisao ono „Take me to America“. Ma, prati on sve. I ja sam mu znao slati snimke naših navijača i atmosfere sa stadiona, baš se oduševio. Iskreno, ono što me najviše raduje jeste što se uopšte nije promijenio. Danas je isti kao i prije deset godina. Nema tu glume, nema zvijezde. Zato ga ljudi i vole, priča Marković na početku razgovora za Reprezentacija.ba.
Daleko od kamera, milionskih ugovora i svjetske slave, Haaland je ostao isti onaj momak kojeg je upoznao u omladinskim danima.
– Potpuno je autentičan. Voli šalu, stalno je pun energije i s njim nikad nije dosadno. Gotivi nas Balkance, to je sigurno. Danas je u Cityju veoma blizak sa Gvardiolom i Kovačićem, a i ranije ga je zanimala naša muzika, hrana, mentalitet… Sjećam se jednog detalja sa Svjetskog prvenstva za igrače do 20 godina. Ulazimo u svlačionicu pred utakmicu, a on niotkuda pušta Halida Bešlića. Svi ga gledamo i smijemo se. Jednom sam ga odveo i na ćevape, baš su mu se svidjeli. Zna dosta stvari o nama i uvijek mu je bilo zanimljivo slušati naše priče, kaže Marković kroz osmijeh.
Već tada, dok su zajedno prolazili kroz omladinske selekcije Norveške, bilo je jasno da Haaland posjeduje nešto što se ne može naučiti na treningu. Talent je bio očigledan, ali ono što ga je izdvajalo od vršnjaka bila je gotovo nevjerovatna glad za napretkom.
– Sjećam se utakmice protiv Hondurasa na Svjetskom prvenstvu. Do poluvremena je već zabio četiri ili pet golova, a bio je ljut. Govorio je da je mogao dati još toliko. Mi ga gledamo i ne vjerujemo. U nastavku zabije još pet puta i opet nije potpuno zadovoljan. To vam najbolje opisuje kakav je. Njegov najveći protivnik nikada nisu bili protivnički igrači, nego on sam. Uvijek je tražio više, uvijek vjerovao da može bolje i uvijek je sam sebe tjerao naprijed, prisjeća se Marković.
Norveška je na Svjetskom prvenstvu osvojila simpatije ljubitelja fudbala širom svijeta. Ne samo zbog plasmana među osam najboljih reprezentacija, nego i zbog energije koju su pokazivali na terenu i van njega. Posebno su pažnju privukla slavlja nakon pobjeda. Njihovo prepoznatljivo „veslanje“ postalo je jedan od simbola turnira.
– Norveška je dugo čekala povratak na Svjetsko prvenstvo. Više od dvadeset godina. Sam plasman bio je ogroman uspjeh za cijelu zemlju, a onda smo otišli i korak dalje. Atmosfera je bila nevjerovatna, ljudi su živjeli za reprezentaciju. U svemu tome vidjelo se koliko Haaland znači ovoj ekipi. Ne samo zbog golova, nego zbog karaktera, energije i uticaja koji ima na saigrače, govori Marković.
Nekadašnja „desetka“ mladih selekcija Norveške prisjetila se i epizode u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Kao veliki talenat Moldea, 2018. godine stigao je u Zrinjski s namjerom da napravi prvi ozbiljan seniorski iskorak. Plan nije ispao onako kako je zamišljao, ali danas na taj period gleda bez gorčine.
– Imao sam 19 godina i osjećao sam da mi trebaju seniorske utakmice. U Moldeu sam trenirao sa prvim timom, ali nisam igrao. Zrinjski je tada djelovao kao odličan korak za razvoj. Nadao sam se većoj minutaži i drugačijem raspletu, ali fudbal nekad ne ide onim putem koji zamisliš. Kada sam vidio da neću igrati koliko želim, odlučio sam se vratiti, istakao je Marković za Reprezentacija.ba.
Inače, Marković danas igra u Poljskoj za klub GKS Katowice s kojim je prošlu sezonu u Ekstraklasi završio na petom mjestu s izborenom Konferencijskom ligom, a zabio je i devet pogodaka.
(Armin Pašić, Reprezentacija.ba)