KAD SE KRENE TRBUHOM ZA KRUHOM
Otišo sam jednog dana ostavivši kuću i dom,
u nju kao da je tada udario teški grom.
U tuđini kuće gradih tako fine, čiste i nove,
dok oronula moja stara zaboravila svoje zore.
Godine su tako tekle poput rijeke neumorne,
osjedio sad sam starac vratih se domu svome.
Obnovio bi te ja rado i učinio te opet mladu,
al mi snaga ostala je u tuđem nekom gradu.
Sad jedino mogu sjesti na prag taj sada stari,
nisam više jak i visok postao sam jako mali.
E što ti je život ovaj, tuđe gradih i obnovih,
al do vrata svojih eto ja ne mogoh doći novih.
Oronula kuća stara, molim te oprosti,
reuma nas uništila kao tebe i moje kosti.
Otišo sam jednog dana trbuhom za kruhom,
Iscrpih se ja u tijelu al na žalost baš i dušom.
B.K