„VRATIO SAM SE KUĆI. A ONDA SHVATIO DA TO VIŠE NIJE MOJA KUĆA.“
Dvadeset godina sam sanjao taj trenutak. Silazak aviona. Pogled kroz prozor. Zemlja u kojoj sam rođen. Govorio sam sebi: „Evo me. Napokon sam kod kuće.“
Godinama sam maštao o tom povratku. Bio sam siguran da će me preplaviti osjećaj mira. Da ću izaći sa aerodroma, udahnuti vazduh svog grada i osjetiti da pripadam. Vjerovao sam da se neke stvari nikada ne mijenjaju.
Ali čim sam stigao, shvatio sam da sam pogriješio.
Grad je bio isti, ali više nije bio moj. Ulice kojima sam nekada prolazio zatvorenih očiju izgledale su drugačije. Kafići u kojima smo provodili dane nestali su. Na njihovom mjestu bile su nove zgrade, novi lokali i neka nova lica. Tražio sam uspomene, a nalazio promjene.
Prijatelji su me dočekali iskreno i srdačno. Bilo je zagrljaja, osmijeha i priča koje su trajale do kasno u noć. Ali svi su nastavili svoje živote. Imali su porodice, posao, djecu i obaveze. Ja sam za njih bio onaj koji je otišao. Onaj iz Australije.
Pokušavao sam da nastavim tamo gdje sam nekada stao. Govorio sam istim jezikom. Jeo istu hranu. Slušao istu muziku. Ali osjećaj nije bio isti.
U Australiji sam uvijek bio „Bosanac“.
U Bosni sam odjednom postao „Australijanac“.
Kao da više nigdje nisam pripadao potpuno.
Najviše pamtim jedno veče kod majke. Napravila je sve što volim. Sto je bio pun. Sjedili smo zajedno, razgovarali i smijali se. A ja sam ćutao. Gledao sam u tanjir i pokušavao da sakrijem suze. Ne od tuge, nego od spoznaje da vrijeme nikoga ne čeka.
Dok sam ja gradio život u Australiji, moj rodni grad je gradio neki novi život bez mene. Više nisam bio isti čovjek koji je otišao. A ni moj grad više nije bio isti.
Poslije mjesec dana vratio sam se u Australiju. Kada je avion sletio, osjetio sam olakšanje.
I upravo me to slomilo.
Godinama sam sanjao povratak kući. A onda sam shvatio da se kuća ne čuva samo u ulicama, zgradama i uspomenama. Kuća se mijenja zajedno sa ljudima. Mijenja se dok si odsutan. I jednog dana vratiš se na mjesto koje voliš, ali ono više nije isto. Kao što ni ti više nisi isti.
Danas me često pitaju gdje mi je dom.
Nemam jednostavan odgovor.
Jedan dio mene ostao je tamo gdje sam rođen.
Drugi dio ostao je ovdje, gdje sam odgojio djecu, stekao prijatelje i izgradio život.
Možda je to sudbina svih nas koji smo otišli.
Da cijelog života nosimo dva doma u srcu.
I da nam nijedan više ne pripada potpuno.
Kažu da čovjek ima samo jedan dom.
Mi iz dijaspore često provedemo cijeli život pokušavajući da otkrijemo gdje je on.