Mnogi građani Bosne i Hercegovine koji žive i rade u inostranstvu višak novca više ne drže samo u bankama. Sve češće ulažu u stanove, apartmane, zemljište i porodične kuće u domovini. Nekretnina im predstavlja vezu s BiH, potencijalni dom nakon penzionisanja, ali i vrijednu imovinu koju jednog dana mogu ostaviti djeci.
Kupovina nekretnina posebno je izražena u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli, Neumu i drugim gradovima i mjestima gdje postoji razvijeno tržište najma. Potražnja koju stvaraju kupci iz dijaspore dodatno utiče na tržište i doprinosi rastu cijena, naročito kada je riječ o novogradnji i atraktivnim lokacijama.
I dok neki vlasnici svoje nekretnine koriste svega nekoliko sedmica godišnje, drugi ih iznajmljuju turistima ili podstanarima. Na taj način ostvaruju dodatni prihod, a istovremeno mogu pokriti dio troškova održavanja i ulaganja.
Za mnoge iz dijaspore kupovina nekretnine predstavlja sigurniju i jednostavniju investiciju od pokretanja kompanije u zemlji čiji poslovni sistem, propise i administraciju možda ne poznaju dovoljno. Stan ili kuća ne zahtijevaju svakodnevno upravljanje zaposlenima, proizvodnju niti obaveze koje sa sobom nosi ozbiljan poslovni poduhvat.
Međutim, novac iz inostranstva ima i drugu stranu. Dok povećana potražnja podiže vrijednost nekretnina, građanima koji žive i rade u BiH sve je teže priuštiti vlastiti dom.
Kupac iz dijaspore često raspolaže većom ušteđevinom i može mnogo brže osigurati sredstva za kupovinu. S druge strane, domaća porodica najčešće zavisi od dugoročnog stambenog kredita, što kupovinu stana čini znatno težim finansijskim poduhvatom.
Tako nekretnine u BiH postaju sve traženija investicija za dijasporu, ali istovremeno i sve veći izazov za građane koji svoje prihode ostvaruju u zemlji. Pitanje je koliko dugo domaće plate mogu pratiti cijene stanova koje, između ostalog, guraju i ulaganja novca iz inostranstva.