Neke ljude od rodnog kraja ne mogu odvojiti ni godine, ni kilometri, ni životni putevi koji ih odvedu daleko. Takav je i naš sagovornik Bojan Belić, televizijski voditelj i diplomirani glumac Akademije umjetnosti u Novom Sadu, čije su djetinjstvo i najranije uspomene neraskidivo vezani za Dževar i Sanski Most.
Iako je rođen i odrastao u Vršcu, a život i karijera vodili su ga preko Beograda do televizijskih ekrana, krajiško porijeklo, kako kaže, i danas snažno živi u njemu. Sanu pamti po rijeci, ćevapima, ljetnim raspustima, djedu, nestašlucima i bezbrojnim pričama koje se i danas bude pri svakom dolasku. Rat je, međutim, promijenio mnogo toga i ostavio iza sebe srušene kuće i prekinute veze sa zavičajem.
Njegov životni put do televizije nije bio ni jednostavan ni unaprijed zacrtan. Od studentskih i beogradskih dana, kada je u jednom periodu spavao na željezničkoj stanici i radio kao ulični prodavač, do dugogodišnjeg rada na BN televiziji, gradio je karijeru na svoj način – neposredno, bez mnogo kalkulisanja i, kako sam kaže, „bez foliranja“.
U razgovoru za gradnadevtrijeka.ba prisjetio se djetinjstva u Dževaru i Sanskom Mostu, najluđih nestašluka, susreta sa poznatim glumcima i umjetnicima, neobičnih televizijskih situacija, ali i životnih trenutaka o kojima se rijetko govori. Otkrio nam je zbog čega je posebno ponosan na svoju kćerku Taliju, šta za njega znači krajiška krv i zašto bi volio da se jednog dana vrati u svoj Dževar, udahne „svoj vazduh, svoju vodu“ i pokaže kćerki kraj u kojem je kao dječak trčao bos i vjerovao da je cijeli svijet njegov.
U nastavku donosimo razgovor bez uljepšavanja – iskren, duhovit i emotivan, baš onakav kakav je i Bojan Belić.
Za početak, koliko vas porijeklo iz Sanskog Mosta i danas određuje i koliko vam znači kada dođete u Sanu?
„Moje porijeklo je iz mjesta Dževar nedaleko od Sanskog Mosta, nekih 7 kilometara. Tu mi je rođena majka, djed, pradjeda, dakle sa majčine strane ljuto krajiško porijeklo. Po ocu sam također iz ljutog Banata iz Vršca, gdje sam rođen i gdje sam se školovao i odrastao.“
Kakve vas uspomene vežu za Sanski Most i djetinjstvo? Postoji li neko mjesto ili događaj iz tog perioda koji posebno pamtite?
„Svaki dolazak u Sanu budi uspomene, na kafanu i ćevape u Lovcu, ispod koje teče rijeka, na barberina kod kog sam se sišao, milion uspomena. Djetinstvo je donijelo bar 2-3 mjeseca godišnje za školske raspuste i dolazak u Dzevar i Sanu. Mnogobrojne nestašluke, jer mi je pokojna ujna radila u trafici u Sani, pa je tu bilo mangupluka milion. Kao i odlazak u Sanu sa djedom, lov, vožnja auta sa ujakom, a imao sam samo 6-7 godina. Pamtim kad se gradio most preko Mandanuše kroz naše imanje i ja upadnem u vodu, koja se nagomilala i zamalo da se udavim. Pa kad sam upalio traktor i gurnuo u jarak, kao i kad sam cijeli set ključeva alata, ubacio u rezervoar svog ujaka. Jako sam bio nemiran, ništa manje nego sad, možda sam sad i “luđi”.
Kako je izgledao vaš put do rada na BN-u?
„Moj put do BN, je bio slučajan. Kao diplomirani glumac Akademije u Novom Sadu, uvijek sam volio televiziju, a sa radom u medijima sam počeo davne 1996. godine sasvim slučajno. Na radiju. E sad, radeći u Beogradu u jednoj produkciji, koja se emitivala na RTVBN, vidio me vlasnik BN i pitao da dođem da radim i tako sam eto došao i već 13. godina sam tu, trudeći se da dam ljudima ono što svima fali, osmijeh i zezanje.“
Šta vam je bilo najteže kada ste tek počeli raditi kao voditelj?
„Najteže mi je palo foliranje. Ne volim to, prek sam na jeziku a i spreman kad je frka da uletim. Odrastanje u Beogradu i uz banatsko-krajišku krv naučilo me da budem drugačiji. Zato svima sve u lice pa šta bude.“
Koji gost vam je do sada ostao u posebnom sjećanju i zbog čega?
„Gost sa kojim sam radio intervju, a nornalan do bola je Armand Asante glumac, kao i neoficijalni razgovor van kamera sa Monikom Beluci prije desetak godina. Od naših pamtim kad smo se u emisiji bukvalno svi napili snimajući novogodišnju emisiju.“
Kako se osjećate kada vam u goste dođe neko ko je, poput vas, porijeklom iz Sanskog Mosta ili šire Krajine? Da li se tada, makar iza kamera dotaknete Sanskog Mosta, Krajine, zajedničkih poznanika, krajiških običaja i uspomena na rodni kraj?
„Kad dođe gost rodom i Sanskog Mosta uvijek tu bude priča koje spajaju ljude, sela, događaje i naravno proradi krv.“
Sigurno je bilo i neplaniranih i duhovitih situacija u poslu kojeg radite. Koja vam je najzabavnija anegdota koju pamtite?
„Najzabavnija anegdota je, kad sam radio najavu iz mrtvačkog sanduka i kolege sa televizije nisu vjerovale ili odjave ljetnih emisija sa skakanjem u bazen u komplet garderobi, lud čovjek, šta da radim.“
Da li među pjevačima koje ste ugostili postoji neko ko vas je posebno impresionirao kao čovjek, a ne samo kao umjetnik?
„Od pjevača nemam nikog posebno da izdvojim, drago mi je kad bilo ko dođe, a sa mnogima sam prijatelj. Nikog posebno ne bih izdvojio.“
Postoji li nešto što biste voljeli da ljudi o vama znaju, a što možda ne mogu zaključiti gledajući vas na televiziji?
„Šta ljudi ne znaju o meni? Neke stvari i bolje da ne znaju. Nemam pojma, ali postoje stvari sa kojima se ne ponosim koje su dio mog života, a takođe postoji mnogo više stvari na koje sam ponosan. Najviše sam ponosan na svoju čerku Taliju, na to što sam završio Akademiju na državnom univerzitetu u Novom Sadu jer danas svaka budala može da kupi diplomu. Ljudi ne znaju da sam recimo tokom svog života u Beogradu prije Akademije spavao 7 dana na željezničkoj stanici, mjenajuči vagone jer sam radio kao ulični prodavač, a tada love nije bilo.O nekim dobrim djelima ne bih, samo reklamiranje ne volim. Recimo da sam svoj, nerijetko svojeglav, ne dam na sebe, iako kao javna ličnost ( što nije ništa specijalno) trebao bih da prečutim, kažem “hvala” ako me neko opsuje, ne mogu, ja vračam istom mjerom, na ovaj ili onaj način.“
I za kraj, šta biste poručili mladima iz Sanskog Mosta i Krajine koji imaju ambiciju da se bave televizijom, muzikom, novinarstvom ili nekim drugim javnim poslom?
„Žao mi je što u Sani više nemam nikog, što je prokleti rat razrušio kuće na svim stranama pa tako i moje naslijeđe koje imam u Dževaru, a volio bih, iskreno volio bih da imam gdje da dođem, da budem nekoliko dana, udahnem svoj vazduh, svoju vodu, popijem tek pomuzeno mlijeko jer sam to kao mali radio, ali možda jednog dana. Jer volio bih da moja kćerka zna da i u njoj teče krajiška krv, da je ponovo odvedem tamo gdje sam kao dijete trčao bos i mislio da je cijeli svijet moj.“
