Medicinska sestra Kantonalne bolnice u Bihaću Minela Tutić oglasila se na društvenim mrežama opširnom objavom u kojoj je iznijela niz kritika na račun stanja u zdravstvu, upravljanja javnim novcem, zapošljavanja, ali i političkih preslagivanja u Unsko-sanskom kantonu.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti.
Ja sam medicinska sestra u Kantonalnoj bolnici u Bihaću. Žena koja je godine svog života ostavila u toj ustanovi i koja svakodnevno gleda posljedice odluka o kojima političari govore uglavnom onda kada im trebaju glasovi, mandati ili fotografije.
Zato osjećam obavezu reći ono što mnogi neće.
Dok se političari preslaguju, prebrojavaju ruke, stvaraju nove većine i ruše stare vlasti, građani ponovo čekaju. Čekaju da neko riješi probleme u bolnici, obezbijedi lijekove i potrošni materijal, zaposli dovoljno doktora i medicinskih sestara, skrati liste čekanja i omogući pacijentima dostojanstvenu zdravstvenu zaštitu.
A mi koji radimo u zdravstvu čekamo da nam neko konačno prizna ono što je svima jasno:
Ovako više ne ide.
Zdravstvo bez dovoljno ljudi i osnovnih uslova.
U Kantonalnoj bolnici u Bihaću situacija je izuzetno teška.
Godinama odlaze medicinske sestre i doktori. Odlaze ljudi koji su učili, radili, dežurali, spašavali živote i trpjeli uslove koje nijedan zdravstveni radnik ne bi trebao trpjeti.
Kadra nema.
Ali zato očigledno ima vremena za funkcije, koalicije, stranačke dogovore i imenovanja. Ima vremena za politička preslagivanja, ali nema dovoljno vremena za čovjeka koji leži u bolničkom krevetu.
Pacijenti čekaju lijekove, preglede, termine i odgovore. Zdravstveni radnici rade pod pritiskom, preopterećeni i bez dovoljno podrške.
To nije održiv sistem. To nije dostojanstvena zdravstvena zaštita. To je posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja.
Novac se ulaže, ali odgovornosti nema !
Građanima se često predstavljaju renovirani odjeli, potrošeni milioni kao dokaz napretka.
Ali šta vrijedi nova fasada ako na odjelu počne otpadati strop? Šta vrijedi fotografija ako pacijentu nedostaje lijek ili osnovni potrošni materijal? Šta vrijedi ulaganje u prostor ako istovremeno odlaze ljudi koji u tom prostoru liječe pacijente?
Zdravstvo nije fasada. Zdravstvo je čovjek.
Ako se milioni ulažu, a osnovnih uslova i dalje nema, neko mora odgovarati.
Ako se novac troši, a medicinski radnici odlaze, neko mora odgovarati.
Ako pacijenti trpe posljedice lošeg upravljanja, neko mora odgovarati.
Građani imaju pravo znati gdje je otišao svaki javni novac, ko je donosio odluke i kakvi su rezultati tih ulaganja.
Zapošljavanje preko veza uništava povjerenje!!!
Godinama slušamo o zapošljavanju, konkursima i procedurama. Međutim, građani prečesto imaju osjećaj da konačnu riječ ne donose znanje, iskustvo i stručnost, nego stranka, poznanstvo, prezime ili telefonski poziv.
Konkurs. Papiri. Bodovi. Komisija. I onda — „preko veze“.
A onaj ko nema nikoga da ga pogura neka ode.
Posljedice su jasne: sposobni ljudi napuštaju Krajinu, mladi gube povjerenje u institucije, a zdravstveni sistem ostaje bez kadra koji mu je najpotrebniji.
Ne odlaze ljudi zato što ne vole Krajinu.
Odlaze jer im je dosta sistema u kojem znanje nije uvijek dovoljno.
Sigurnost djece mora biti iznad ugleda institucije!!!!
Posebno me boli jedno pitanje koje ne mogu i neću ignorisati.
U vezi s osobom zaposlenom u ustanovi u kojoj radim, nadležni organi vode postupak gdje će se dokazati da je moje dijete pretrpilo pravi horor u zdravstvenoj ustanovi gdje joj mama radi 20 godina .
Istovremeno, kao majka imam pravo tražiti da se svaki navod o mogućem ugrožavanju djeteta ispita ozbiljno, nepristrasno i bez odlaganja, te da se preduzmu sve zakonite mjere zaštite djeteta i drugih potencijalno ugroženih osoba.
Zato nemojte od mene očekivati da šutim.
Neću šutjeti zato što nekome smeta „ugled ustanove“. Neću šutjeti da bi se zaštitilo ime institucije. Institucije postoje zbog ljudi, a ne ljudi zbog institucija.
Sigurnost djece mora biti iznad svakog ugleda, funkcije i političkog interesa.
Ovakva pitanja ne smiju se pretvarati u političko prepucavanje, Moraju se rješavati transparentno i odgovorno, uz zaštitu dostojanstva djeteta. Zar neko očekuje da ikada vise odvedem dijete da mu tamo “ pomognu”??!!!!
Promjena vlasti mora značiti promjenu sistema!
Ne zanima me ko je trenutno vlast, a ko opozicija. Ne zanima me koja stranka ima 16 ruku, koja ih ima 15 i ko će kome dati jednu.
Ne zanima me ko će sjediti u kojoj fotelji.
Mene zanima šta ćete uraditi s tom foteljom.
Promjena vlasti jeste demokratsko pravo. Ali promjena ljudi u foteljama nije promjena sistema ako se nastavi raditi isto.
Ako će se i dalje zapošljavati podobni umjesto sposobnih — čemu izbori?
Ako će milioni i dalje odlaziti u projekte koji lijepo izgledaju pred kamerama, dok u bolnici nedostaje osnovnog materijala — čemu saopštenja?
Ako će doktori i medicinske sestre i dalje odlaziti iz Krajine — ko će liječiti ovaj narod?
Krajina nije ničija privatna prćija. Ne pripada nijednoj stranci i nijednoj političkoj grupaciji.
Krajina pripada ljudima koji ovdje žive.
Onima koji rade, plaćaju poreze, liječe, školuju djecu i svakodnevno pokušavaju preživjeti. Pripada i onima koji su već spakovali kofere jer više ne vjeruju da ovdje mogu izgraditi život vrijedan življenja .
Dosta je političkih igara.
Dosta je preslagivanja.
Dosta je fotografisanja i svečanih otvaranja.
Dosta je priče o milionima dok običnom čovjeku nedostaje ono osnovno.
Nama ne treba vlast koja će samo zamijeniti fotelje.
Nama treba vlast koja će početi mijenjati život ljudi.
Krajina nije problem koji treba riješiti.
Krajina je dom koji treba sačuvati.
Minela Lela Tutić