Postoji jedno pitanje koje se u Krajini često postavlja, ali se o njemu rijetko govori otvoreno: Da li dijaspora više voli Krajinu nego mi koji u njoj živimo?
Dovoljno je pogledati društvene mreže, pročitati komentare ispod fotografija rodnog kraja ili poslušati razgovore naših ljudi koji žive daleko od svojih ognjišta. Često se čini da upravo oni koji su otišli najviše govore o Krajini, najviše je se sjećaju, najviše je hvale i najglasnije žale za vremenima koja su ostala iza njih.
Za mnoge Krajišnike koji danas žive u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji, Švicarskoj i drugim evropskim zemljama, Krajina nije samo geografski prostor. Ona je uspomena na djetinjstvo, roditeljski dom, prve ljubavi, prijatelje, porodična okupljanja i bezbrižne dane koji se više nikada neće vratiti.
Kada dođu godišnji odmori, mnogi jedva čekaju da krenu prema rodnom kraju. Automobili sa stranim registracijama ponovo pune krajiške ulice, bašte i kafiće. Dolaze da obiđu roditelje, rodbinu, prijatelje, zapale svijeću na groblju i prošetaju ulicama kojima su nekada svakodnevno prolazili.
A onda se nameće pitanje: zašto oni koji su otišli ponekad pokazuju više emocija prema Krajini nego oni koji u njoj svakodnevno žive?
Dijaspora čuva ono što je mnogima postalo svakodnevica
Možda je odgovor jednostavniji nego što mislimo. Čovjek često tek onda shvati koliko mu nešto znači kada to izgubi ili kada se od toga udalji.
Ono što je nekada bilo sasvim obično – jutarnja kafa s komšijom, razgovor ispred kuće, poznato lice na ulici, miris domaće hrane i pogled na rodni kraj – za čovjeka u tuđini postaje nešto neprocjenjivo.
Dijaspora često idealizuje Krajinu jer je pamti kroz najljepše trenutke. U sjećanjima ostaju ljudi, druženja i mladost, dok se svakodnevne brige i problemi s vremenom potiskuju.
S druge strane, oni koji su ostali suočavaju se sa stvarnošću: nedostatkom radnih mjesta, malim platama, odlaskom mladih, političkim prepucavanjima i svakodnevnom borbom za bolji život.
Možda upravo zato oni koji su otišli lakše vide ljepotu, dok oni koji su ostali češće vide probleme.
Da li je ljubav prema Krajini samo objava na Facebooku?
Ipak, postoji i druga strana ove priče.
Nije dovoljno objaviti fotografiju rodnog mjesta, napisati da je Krajina najljepša na svijetu i jednom godišnje doći na nekoliko dana. Ljubav prema rodnom kraju pokazuje se i djelima.
Pokazuje se pomaganjem roditeljima, podrškom lokalnim ljudima, ulaganjem u rodni kraj, kupovinom kod domaćih proizvođača, brigom o komšijama i interesovanjem za budućnost mjesta iz kojeg potičemo.
Ali ni oni koji žive u Krajini ne mogu biti oslobođeni odgovornosti. Nije ljubav prema rodnom kraju samo činjenica da u njemu živimo. Potrebno je čuvati zajedništvo, poštovati komšije, pomagati jedni drugima i ne dozvoliti da nas podjele i međusobna zavist udalje jedne od drugih.
Krajina nije samo onima koji su otišli, niti samo onima koji su ostali
Možda je najveća istina da Krajinu ne treba dijeliti na one koji su otišli i one koji su ostali.
Jedni su otišli trbuhom za kruhom, drugi su ostali jer nisu imali mogućnost ili želju da odu. Neko je otišao zbog posla, neko zbog porodice, a neko zato što u svom rodnom mjestu više nije vidio budućnost.
Ali bez obzira na to gdje danas živimo, korijeni se ne mijenjaju.
Krajina pripada svima koji je nose u srcu, ali njena budućnost zavisi od onih koji su spremni nešto konkretno učiniti za nju.
Možda dijaspora ne voli Krajinu više od nas. Možda je samo više osjeti zato što joj nedostaje. A možda mi, koji smo svakodnevno okruženi njenim ljepotama, ponekad zaboravimo koliko je vrijedno ono što imamo.
A sada želimo čuti i vaše mišljenje!
Da li zaista Krajišnici u dijaspori više vole svoj rodni kraj nego oni koji su u njemu ostali?
Da li se ljubav prema Krajini više vidi u nostalgiji, pričama i emocijama ili u konkretnim djelima i svakodnevnom životu?
Ili je istina da Krajinu podjednako vole i jedni i drugi, samo na različite načine?
Pišite nam u komentarima. Zanima nas vaše mišljenje – bez uvreda, ali iskreno i otvoreno.
Jer jedno je sigurno: nije teško voljeti Krajinu kada se u nju dolazi na odmor. Pravo pitanje je kako je zajedno učiniti mjestom u kojem će ljudi željeti ostati, živjeti i stvarati budućnost.