BASAMACI DRVENI
U avliji staroj, k’o žuto zlato sjaje,
Ljepotom s Čaršije poglede privlače,
Svakog jutra redovno ih nježno ribaju
DječIje male ručice, „taračem“ trljaju.
Basamaci ponosno uz duvar stoje,
Čuvaju tajne, korake tiho broje.
S njih majka ukućane na ručak doziva,
Opominje da se voda iz kante ne proliva.
Basamaci drveni, žuti, kad zaškripe,
Požale se na kapi vode što po njima sipe.
Sunce što kroz prozor prži, nemilosrdno grije —
Prijaju im djeca kad sjede, smišljaju ludorije.
Basamaci bi istinski uživali
Kad bi se ukućani svi složili,
Pa između sebe tiho dogovorili
Od gaženja bar jedan dan poštedili.
Kad bi se koraci pravili malo veći,
U raskoraku bi ih mogli brže prijeći.
Po želji svaki drugi basamak preskočiti,
Da bi gaženje mogli što duže izdržati.
Noću, kad sunce zađe, a mrak ih pokrije,
Pogled prema Čaršiji bace, tihi strah ih oblije.
Ukućanima laku noć požele, pa u snove taze tone,
I čekaju čije li će nožice zorom prve da ih pogone.