U tišini ove julske noći, među bijelim nišanima, srce zastane. Ovdje ne počivaju samo imena uklesana u kamen. Ovdje počivaju neostvareni snovi, prekinuta djetinjstva, očevi koji se nisu vratili svojim porodicama, sinovi koji nisu dočekali svoju budućnost i životi nasilno prekinuti samo zato što su bili ono što jesu.
Dvadeseti juli nije samo datum. To je zavjet da ćemo pamtiti. Da ćemo dolaziti. Da ćemo učiti Fatihu. Da ćemo pričati njihovim unucima i našoj djeci ko su bili ljudi koji su svoje živote položili da bismo mi danas živjeli u slobodi i dostojanstvu.
Večeras, dok svijet mirno spava, bijeli nišani nijemo svjedoče istinu koju vrijeme ne može izbrisati. Njihova šutnja glasnija je od svake riječi.
Neka Allah svim našim šehidima podari najuzvišenije stepene Dženneta, a nama snagu da ih nikada ne zaboravimo. Jer narod koji zaboravi svoje šehide, polako zaboravlja i sebe. 
Na bijelim nišanima vječnost tiho bdije,
u svakom kamenu još se mnogo dova čuje.
Šehidi ne odlaze dok ih srce pamti,
a njihovo ime kroz naraštaje, vječno će se zvati.
