”Evo uze da vam se javim da sam dobro i zdravo što i vama želim. Pišete mi da ste svi dobro i zdravo, da je moj car najbolji i da me stalno zove. Zovem i ja njega, ali on ne čuje. Doće njemu njegov babo dok mogne. Pošaljite mi barem njegovu sliku da ga vidim…”
Sestra je ukopana bez imena, jer nije preživjela ni dan
“Rođen sam 1990. godine u Ključu, gdje sam živio s roditeljima. Imao sam samo dvije godine kada je, 11. juna 1992. godine, moja majka Nurka otišla da se porodi. Ambulantnim vozilom iz Doma zdravlja upućena je za Drvar, gdje joj se gubi svaki trag.
Na putu kroz Oštrelj, prema Drvaru, izbacili su je iz vozila. Negdje usput se porodila, a onda se njoj i sestri izgubio svaki trag.
Brigu o meni preuzela je moja tetka Mirsada, koja je tada imala samo 16 godina.
Kao dijete, bio sam svjestan svih događaja, a porodica me uključila u potragu za majkom.
Otac je odlučio da krene u Travnik, a tetka i ja smo pošli s njim. Pogođen je snajperom 6. aprila 1995. godine na planini Vlašić.
Kada je otac poginuo, to je za sve nas bio šok, jer je bio izuzetno poštovan, i u porodici i izvan nje. Sahranjen je na šehidskom mezarju u Travniku.
Nakon toga, ostao sam živjeti s tetkom i njenom porodicom.
Godinama smo tragali za mojom majkom i sestrom. Tek 2009. godine, pronašli smo njihove posmrtne ostatke u masovnoj grobnici u Drvaru blizu groblja Šobić. Moja sestra nije doživjela ni dan. DNK analiza je potvrdila njihov identitet.Sestra je ukopana bez imena.
Danas, oženjen sam i imam dvoje djece. Tada sam bio dijete i nisam shvatao mnoge stvari, ali kako starim, sada shvatam koliko mi je puno toga nedostajalo.
Ni jedno dijete ne zaslužuje patnju i bol života bez roditelja.
Nažalost, lika svoje majke se uopće ne sjećam.”
Anel Čarkić
