U prvi mah, ličilo je to na hrpu zemlje ali, ispod tog, tankog sloja, ovlaš, nabacane zemlje, pijeska i kamenja, doveženog sa obližnjeg kamenoloma, nagrnutog buldožerom na pobacane i uhrpane leševe, provirivali su dijelovi ljudskih tijela … ruka … noga … glava …
Piše: Osman Menković
Dana, 13. 10. general mi je odobrio da izvučem PTČVP na jednodnevni odmor i naredio mi je da, uz sebe, odaberem grupu policajaca koji će sa oficirima iz službe bezbjednosti u korpusu, iz službe morala, korpusnog PRESS – a, novinarka Džejn Kokan, koja je pratila generala Dudakovića i Peti korpus i koja radi za jednu američku TV kuću, izvršiti pregled i obilazak uz dokumentovanje, odnosno, snimanje sa kamerom mjesta za koja postoji sumnja da su masovne grobnice ili, friška stratišta muslimanskog i katoličkog stanivništva iz općine Sanski Most.
Iz službe bezbjednosti je zaduženje dobio Nurija Jakupović, Sanjanin iz Kamengrada.
Iz morala je tu bio Turbečanin Memeledžija i iz PRESS – a, Kirbi sa svojom kamerom i koji je bio stručnjak za, vjerodostojno snimanje materijala na terenu.
Okupili smo se i krenuli smo od Sasine, mjesta nastanjenog katoličkim stanovništvom koje se nalazi na putu, Sanski Most – Razboj – Bronzani Majdan – Banja Luka.
Nije bio problem pronaći lokaciju jer je četnici nisu ni sakrivali. Odmah uz put, sa lijeve strane vidjela se, velika, gomila zemlje, pijeska i kamena. Zaustavili smo se, policajci su se rasporedili u kružno obezbjeđenje a Kirbi je snimao kamerom.
U prvi mah, ličilo je to na hrpu zemlje ali, ispod tog, tankog sloja, ovlaš, nabacane zemlje, pijeska i kamenja, doveženog sa obližnjeg kamenoloma, nagrnutog buldožerom na pobacane i uhrpane leševe, provirivali su dijelovi ljudskih tijela … ruka … noga … glava …
Na ovom mjestu, u noći 20./21. 09. 1995. godine, autobusom su četnici dovezli i pobili 65 civila koje su držali kao svoje roblje i sluge. Koristili su ih do zadnjeg momenta, u svom zarobljeništvu i kada su morali krenuti u bijeg, jer je naše oslobađanje Ključa i nadiranje prema Sanskom Mostu, bilo nezaustavljivo, dotjerali su ih na ovu lokaciju i pobili.
Bilo je tu ljudi različite dobi, od omladinaca do staraca ali i jedna žena koju su četnici, prije strijeljanja, višestruko silovali … četnici nisu probirali … ubijali su ih i ubijali …
Ipak je Stvoriteljova moć najveća i On nije dozvolio da, o ovom zločinu, nema svjedoka … preživio je … ZLATAN ALAGIĆ …
Iz ove grobnice ekshumiran je suprug Feride Dautović, iza kojega je ostala supruga i petero djece.
Sin, iz prvoga braka, Sade Talićke, frizerke u Sanskom Mostu i udate za Esada Talića iz Šehovaca, žene iz Prijedora, momčić, jedva punoljetan i mnogo, mnogo drugih dječaka a i staraca.
Mještani Sasine su nam ispričali da je, iz grobnice krv oticala preko ceste i da je, potok napravila a da su ga oni oprali, nakon četničkog bijega prema Prijedoru.
Iz Sasine smo se uputili u Trnovu, na imanje, jedne od porodica Šupuk.
Domaćinstvo je, nekada, bilo jâko i uredno što se moglo zaključiti po tragovima od metalne ograde oko avlije i po objektima koje je činilo domaćinsto i u tom jednom dvorišnom objektu ( nešto kao ljetna kuhinja ) pronašli smo, nagomilane, jedan preko drugoga, više leševa.
Po izgledu i mirisu koji se širio okolo, bilo je očigledno da su ih četnici pobili ranije … vjerovatno, pri našem prodoru na ovaj pravac, u septembru.
U objektu je pronađeno 11 leševa.
Iz Trnove smo se uputili u Kruhare, u zaseok, Lukići.
Prizor koji sam ovdje vidio, nikada, neću zaboraviti a, mislim, da neće niko ni od prisutnih ljudi.
Na livadu su četnici dotjerali radni vod, petnaest civila … natjerali su ih da legnu na zemlju, u krug, da glave budu uz glavu … uzeli su malj ( bat ) i sa njime su ih udarali u potioke i lomili im lobanje … na jednom lešu smo našli cedulju, žicom pričvršćenu za odjeću i na njoj je pisalo … ‘ VAKO RADE PRAVI SRBI …
Među ovim ljudima, civilima, najviše ih je bilo iz mjesta Vrše, nadomak Sanskoga Mosta.
Kirbi je i ovo snimio a Nurija, Memeledžija i ja smo, ponešto i zapisali …
Iz Kruhara smo otišli u Okreč i tu nismo našli leševe ali smo, u džamiji, u sred prostorije za obavljanje vjerskih obreda, našli ubijenu kravu i tele … Bože, ko li ovo uradi …
Tu smo pretrpjeli žestok napad četnika, jer su linije dodira bile blizo a mi to nismo znali i, jedva smo žive glave uzvukli.
Sa Okreča smo se uputili u Tvornicu keramike ” Sanakeram ” u Kamengaradu.
U skladištu, koje je bilo, pokriveno, samo nadstrešnicom koja je stajala na četiri stuba, u koje se dovozila i deponovala zemlja, glina, zatekli smo, friško pobijen radni vod civila, njh dvanaest.
Četnici su ih dotjerali ovdje u noći 10/11. 10. 1995. godine i poubijali.
Sve smo snimili i dokumentovali i Nurija nas je zamolio da odemo sa njim do kuće u kojoj se rodio.
Bilo je to blizo i prihvatili smo. Zaustavili smo vozila ispred kuće, katnice, urađene u bosanskom stilu, sa prostranom i, nekada, lijepo ograđenom avlijom. Ušli smo u avliju a Nurija je ušao i u kuću i tada … iz obližnjih kuća izlaze žene … Nurija, Nurija siiine, jesi li to ti … živ si … kako su tvoji … đe su … Pomiješaše se povici i jauci, pomiješaše se suze i smijeh … isprepletoše se zagrljaji … zacmaktiše poljupci i nađosmo se, svi, u zagrljajima tih plemenitih Kamengrađanki … Kirbi je snimao ovu, iznenadnu, osjećajnu nam dobrodošlicu a Amerikanka Kokan je brisala suze …
Preuzeto od Osman Menković
“Dragi prijatelji, za danas evo jedan odlomak iz moje knjige ” POZDRAV DOMOVINI – PUT U ( NE ) IZVJESNOST “.
U ovoj knjizi sam obuhvaio period od 29. 04. 1992. godine do 23. 02. 1996. godine i kroz moj ratni put i put i razvoj jedinica sa kojima sam komandovao, pokušao sam približiti čitaocu, kroz kakve teškoće, bure i oluje smo prošli da odbranimo i sačuvamo od uništenja svoj narod i našu, JEDNU I JEDINU DOMOVINU.”
( Osman Menković)
Negdje u Trnovoj :
Stoje sa lijeva, Nurija Jakupović, Osman Menković i Talić Darko zvani Srbin
Čuče, Čizmo Adnel, Pejković Samir, zvani Peja i Sivro Sadet
