Kada sam 2017-e godine krenuo sa istraživanjem porijekla, prikupljanjem podataka, dokumenata, usmenog predanja o mojoj porodici, nisam mogao ni zamisliti koliko inspirativnih, poučnih, priča za ibret može isplivati.
Jedna takva priča je oživljena i ponovno ispričana podizanjem starog nakrivljenog nišana i govori upravo o nama koji evo već toliko vremena vojemo bitke za opstanak i očuvanje imena…
1850. godine sultan Abdul-Medžid l za upravnika Bosne postavlja Omer-pašu Latas, odnosno Mihailo,pravoslavac iz Like koje je prihvatio islam.
Sultan je naredio da Bosnu mora učiniti mirnom jer su bosanski begovi i age odbili sultanove reforme vlasti zbog pograničnog položaja Bosne u Carstvo
Omer Latas kreće u krvavi rat gdje je u Bosni pogubio,zarobio ili odveo na ratište preko hiljadu viđenih u društvu, aga,begova,hodža,imama,hafiza…
MUZAFER-aga Muratović,moj predak, bio je aga veleposjednik, zemljoposjednik. Prema trenutnim podacima, on i njegovi preci obitavali su dolinu rijeke Sane.
1850.godine Omer paša Latas upada na imanje Muzafer-age Muratović u selu Vrhpolje kod Sanskog Mosta.
Omer paša UBIJA Muzafer-agu.
Njegova dva starija sina,Abdulfetaha i Omera odvodi na ratište na Krim,treći sin Began tad je bio u medresi,a četvrti, najmlađi sin MUSTAFA ostaje sa majkom.
Nakon što bi jedna porodica prošla kroz zle ruke Omer paše,oni koji prežive morali su se skrivati jer su bili odbačeni kako od države tako i od društva.
ŽENA Muzafer-age i najmlađin sin MUSTAFA bježe sa imanja u desetak kilometara udaljeno susjedno selo Čaplje i tu se nastanjuju.
U to vrijeme je Osmansko Carstvo vršilo popis muškog stanovništva. Iduće godine dolaze u Čaplje i u popisu stoji…
“Mustafa sin Muzafera,siroče, ima 7 godina.”
Zbog straha od vlasti i progona MUSTAFA nije rekao svoje prezime Muratović,a ni to da mu je otac bio aga. Rekao je onoliko koliko je bilo dovoljno da bude upisan,bez previše detalja jer na taj način su se čuvali od vlasti Omer paše Latasa i daljnjeg progona.
1866-e i 1877-e godine Osmansko Carstvo vrši popis zemljišta za katastar.
Ni prve,a ni druge pomenute godine MUSTAFA NIJE upisan kao vlasnik zemljišta u Čaplju jer se bojao vlasti koja bi mu mogla oduzeti zemljište jer za tadašnju politiku on je bio sin onoga koji je odbio postupiti po zakonu vrhovne vlasti Carstva.
1878-e godine Austro-Ugarska zauzima Bosnu i Hercegovinu.
Došla je nova vlast ,sa zapada, od koje su svi strahovali, posebno muslimani pa tako i MUSTAFA.
1880-e godine Austro-Ugarska vrši popis domaćinstava.
U popisu za Čaplje stoji…
“Čaplje,broj kuće 37, vlasnik MUJO Muratović.”
Ovaj put MUSTAFA je upisao svoje prezime,a zbog konstantnog straha izostavio je svoje pravo ime već se upisao pomoću nadimka,MUJO ,kako bi opet napravio jedan vid kamuflaže.
30 godina kasnije,1910-e MUSTAFA umire.
Iznad njegove glave njegova djeca i unučad postavljaju omanji nišan koji simbolizira da je bio sin uglednog age, a za natpis koriste njegovo pravo IME,
Mustafa sin Muzafer-age Muratović.
ŠTA je PORUKA ove PRIČE…
Koliko god se iz jedne savršene perspektive ovaj svijet činio bezvrijedan i prolazan, pored toga, mi moramo biti svjesni da kroz njega moramo proći kao što su oni prije nas i kao što će oni poslije nas, a posebno naši potomci. Proći kroz dunjaluk veliki je izazov.
Zato…
PRIČAJTE !
Čuvajte dokumente !
Čuvajte, nišane, stećke, spomenike…
Ispisanu priču ne bih mogao oživjeti da nije bilo očuvanih nišana, osmanskih, austrougarski arhiva i dokumenata.
Koliko god daleko bili od prošlosti, ko bi rekao da u 21. stoljeću neko želi da istrijebi, iseli i uništi jedan narod i njihovu državu, a oni, izmučeni podižu kovanicu na kojoj piše
“P@@lyestina 1927.” i jasno kažu, mi smo postojali i imamo pravo da postojimo.
Nakon ubistva oca i rasturanje jedne porodice od strane Omer Latas, MUSTAFA započinje novi život, iz početka. Na tom početku iako tada nisu postojali lični dokumenti, iskaznice koje potvrđuju identitet, on je mogao na tom početku na tom popisu izmisliti novi ime i prezime i krenuti kroz život ALI nije.
Dolaskom Austro-Ugarske, dolaskom novog sistema koji gubi vezu sa predhodnim također je imao priliku da oblikuje svoje ime kako bi nastavio živjeti u miru ALI nije.
Želio je pod svaku cijenu oživjeti duh svoje porodice i svog IMENA koji je prošao kroz opake ruke ovozemaljske nepravde.
Čekao je Mustafa i čekao pravi trenutak i taj trenutak je došao sa njegovom smrću da bude uklesano u kamenu za vijeke vijekova.
Ništa se od ovoga ne bi desilo da MUSTAFA nije pričao svojoj djeci i unučadima o nepravdi kroz koju je prošao.
Prošlo je 175 godina od ubistva Muzafer-age Muratović, a i dan danas njegove potomke Muratoviće u selu Čaplje narod zove MUZAFERI zahvaljujući priči i istrajnosti njegovog sina Mustafe.
Mramorna ploča sa latiničnim natpisom je dovoljna da ponovo oživi njegovo ime i možda nekog privuče da mu prouči dovu.
I ja sam Muzafer…
Istražio i pripremio:
hobi-historičar Husein Muratović
