SANSKI MOST U SRCU
Negdje između tišine i vode,
gdje Sana šapuće starim obalama,
ostao je dio mene
koji nikad nije naučio otići.
U tom gradu,
ulice pamte korake djetinjstva,
a svaka kuća ima ime
i priču koju samo srce razumije.
Tamo sam prvi put gledao nebo
bez straha koliko je daleko,
i vjerovao da svijet počinje
baš tu – iza našeg sokaka.
Danas sam kilometrima daleko,
među tuđim ljudima i svjetlima,
ali kad zatvorim oči –
opet čujem Sanu.
Čujem smijeh koji više ne živi tamo,
vidim prozore koji čekaju,
i osjećam onu tišinu
koja govori više od riječi.
Kažu – vrijeme nosi sve.
Ali ne nosi Sanski Most.
On ostaje u grudima,
kao rana i kao lijek,
kao uspomena koja boli
i grije u isto vrijeme.
I gdje god da krenem,
uvijek se vraćam – makar mislima,
jer neki gradovi nisu mjesta…
nego dom koji nikad ne prestaje biti tvoj.