Neobičan prizor na autobusnoj stanici u austrijskom St. Pöltenu privukao je pozornost putnika i otvorio raspravu o vjerskim slobodama na radnom mjestu. Vozač je neposredno prije polaska raširio prostirku za molitvu, zamolio putnike za nekoliko minuta, a zatim krenuo na liniju prema rasporedu.
Putnici koji su se rano ujutro ukrcavali u autobus u austrijskom gradu St. Pöltenu nisu očekivali prizor koji ih je dočekao. Umjesto uobičajenih priprema za vožnju, vozač je prije polaska iznio prostirku za molitvu, izuo se i zamolio prisutne da mu daju nekoliko minuta kako bi završio svoju molitvu.
Prema pisanju austrijskih medija, vozač je prostirku postavio pokraj vozačke kabine te se u tišini pomolio okrenut prema istoku. Nakon što je završio, spremio je prostirku, obuo se i pripremio za vožnju.
Ono što je posebno privuklo pozornost jest činjenica da autobus zbog toga nije kasnio. Vožnja je započela u predviđeno vrijeme, a prema dostupnim informacijama nije utvrđeno da je vozač prekršio svoje radne obveze.
Molitva prije polaska izazvala raspravu
Iako se na prvi pogled može činiti kako je riječ o neobičnoj situaciji, ovaj slučaj otvorio je šire pitanje koje se sve češće pojavljuje u europskim društvima: gdje završavaju poslovne obveze, a počinje pravo zaposlenika na prakticiranje vjere?
Ključna okolnost u ovom slučaju jest to što je vozač, prema navodima koji su objavljeni u medijima, molitvu obavljao tijekom pauze, a ne tijekom same vožnje. Autobus u tom trenutku još nije bio službeno spreman za prijevoz putnika, iako su se putnici već počeli ukrcavati.
Michael Weissmann iz austrijske prijevozničke tvrtke Dr. Richard pojasnio je da je vozač putnike pustio u autobus iz osobne ljubaznosti, dok je on još koristio svoju pauzu.
Drugim riječima, prema tom objašnjenju, nije riječ o prekidu redovite linije zbog molitve, nego o situaciji u kojoj je vozač iskoristio vrijeme predviđeno za odmor.
Što kažu austrijski prijevoznici?
U tvrtki Postbus, koja posluje u sklopu Austrijskih saveznih željeznica (ÖBB), ističu važnost različitosti i međusobnog poštovanja. Njihovi zaposlenici dolaze iz više od 40 država, a vjerske i kulturne običaje moguće je prakticirati u okviru zakonskih prava i radnih obveza, osobito tijekom predviđenih pauza.
Sličan stav zauzimaju i u tvrtki Dr. Richard. Weissmann je naglasio da je sloboda vjeroispovijesti osobno pravo koje poslodavci ne mogu jednostavno ograničiti.
Istodobno, poslodavci ne mogu zanemariti obveze koje proizlaze iz organizacije rada. To znači da vjerske aktivnosti ne smiju ugroziti sigurnost putnika, ometati obavljanje posla ili uzrokovati kašnjenja u javnom prijevozu.
Iz ÖBB-a poručuju kako sigurnost putnika i kvaliteta usluge uvijek moraju biti na prvome mjestu.
Slični slučajevi već su zabilježeni u Europi
Slučaj iz St. Pöltena nije prvi put da je molitva vozača javnog prijevoza izazvala rasprave.
U Njemačkoj je ranije zabilježen slučaj vozača koji je tijekom redovite linijske vožnje zaustavio autobus kako bi se pomolio, zbog čega su putnici morali čekati. U Švicarskoj je, pak, zabilježen slučaj vozača koji je vrijeme zadržavanja na završnoj stanici iskoristio za molitvu na prostirci ispred autobusa.
Upravo je razlika između tih situacija i događaja u St. Pöltenu ključna za razumijevanje cijelog slučaja. Dok prekid vožnje može utjecati na putnike i poštovanje voznog reda, korištenje službene pauze za osobne potrebe načelno je drugačija okolnost.
Vozačima se preporučuje molitva u prostoriji za odmor
U tvrtki Dr. Richard navode da dosad nisu zaprimili pritužbe putnika zbog vjerskih običaja zaposlenika. Ipak, o toj se temi razgovaralo unutar tvrtke nakon inicijative radničkog vijeća.
Vozačima je preporučeno da molitvu tijekom pauze, ako je moguće, obavljaju u zajedničkoj prostoriji za odmor. Razlog nije zabrana prakticiranja vjere, nego nastojanje da se izbjegne ometanje kolega koji se tijekom odmora žele naspavati.
Važno je naglasiti da je riječ o preporuci, a ne o obvezujućoj zabrani molitve.
Poslodavci pritom, zbog pravila o zaštiti osobnih podataka, ne mogu jednostavno zahtijevati od zaposlenika da otkriju svoju vjersku pripadnost.
Vjerska sloboda ili obveza prema putnicima?
Događaj iz St. Pöltena pokazuje koliko je važno pronaći ravnotežu između osobnih prava zaposlenika i odgovornosti koje dolaze s poslom u javnom prijevozu.
S jedne strane, zaposlenici imaju pravo na privatnost i prakticiranje svojih vjerskih običaja. S druge strane, vozači autobusa odgovorni su za sigurnost putnika, poštovanje voznog reda i uredno obavljanje svojih dužnosti.
U ovom slučaju, prema dostupnim informacijama, molitva je završila prije polaska, autobus nije kasnio, a nije utvrđeno ni kršenje radnih obveza.
Zato se glavno pitanje ne odnosi toliko na to smije li se vozač moliti, koliko na to može li svoje vjerske običaje prakticirati tako da pritom ne ometa putnike, kolege i redovito odvijanje prometa.
Upravo će ta granica, uz poštovanje zakona i međusobno uvažavanje, i dalje biti važna tema u europskim društvima koja nastoje pomiriti različite vjerske običaje s pravilima svakodnevnog rada.